Teorija privrženosti objašnjava kako iskustva iz ranih odnosa oblikuju način na koji gradimo bliskost, povjerenje i emocionalne veze. Stručnjaci otkrivaju što znače četiri stila privrženosti i mogu li se promijeniti.
Posljednjih godina teorija privrženosti (attachment theory) doživjela je pravu ekspanziju, osobito na društvenim mrežama. Na TikToku su videozapisi označeni hashtagom #AttachmentTheory prikupili stotine milijuna pregleda, a pojmovi poput anksiozne, izbjegavajuće ili sigurne privrženosti sve se češće koriste za objašnjavanje ljubavnih veza, prijateljstava pa čak i obiteljskih odnosa.
Iako je riječ o psihološkoj teoriji staroj više od pola stoljeća, piše BBC, stručnjaci upozoravaju da se ona danas često pojednostavljuje i pogrešno tumači. Kada se pravilno razumije, teorija privrženosti može pomoći u boljem razumijevanju vlastitih obrazaca ponašanja i odnosa s drugima, ali ne bi trebala služiti za etiketiranje ljudi.
Što je teorija privrženosti?
Teoriju privrženosti razvio je 1950-ih britanski psihijatar John Bowlby. Ona polazi od pretpostavke da odnosi koje razvijamo s roditeljima ili drugim primarnim skrbnicima tijekom ranog djetinjstva oblikuju način na koji kasnije doživljavamo bliskost, povjerenje i sigurnost u odnosima.
Ako je dijete odrastalo uz dosljednu emocionalnu podršku i osjećaj sigurnosti, veća je vjerojatnost da će i u odrasloj dobi druge doživljavati kao pouzdane osobe. S druge strane, ako je skrb bila nepredvidiva, nedosljedna ili emocionalno udaljena, mogu se razviti obrasci ponašanja kojima se osoba pokušava zaštititi od razočaranja ili odbacivanja. Iz tih iskustava razvijaju se četiri osnovna stila privrženosti.
Četiri stila privrženosti
Anksiozna privrženost
Osobe s anksioznim stilom privrženosti često se boje odbacivanja ili napuštanja. Sklone su traženju potvrde ljubavi i prihvaćanja od partnera ili bliskih osoba te mogu imati niže samopouzdanje. Vrlo su osjetljive na promjene u ponašanju drugih i često analiziraju njihove reakcije.
Izbjegavajuća privrženost
Osobama s izbjegavajućim stilom vrlo je važna neovisnost. Teže se emocionalno otvaraju, nerado ovise o drugima, a bliskost ponekad doživljavaju kao prijetnju vlastitoj slobodi. Kada odnos postane previše intiman ili emocionalno zahtjevan, mogu se povući.
Bojažljivo-izbjegavajuća privrženost
Ovaj stil karakterizira istodobna želja za bliskošću i strah od nje. Osobe žele ostvariti kvalitetne odnose, ali se u njima često ne osjećaju sigurno. Zbog toga mogu u jednom trenutku tražiti bliskost, a već u sljedećem se emocionalno udaljiti.
Sigurna privrženost
Osobe sa sigurnim stilom privrženosti osjećaju se ugodno i u bliskosti i u samostalnosti. U pravilu imaju povjerenja u druge, otvoreno izražavaju svoje potrebe te bez većih poteškoća traže pomoć kada im je potrebna.
Istraživanja pokazuju da osobe sa sigurnom privrženošću ne ostvaruju samo kvalitetnije partnerske odnose nego se općenito bolje nose sa stresom, lakše podnose gubitke i odbacivanje te uspješnije funkcioniraju u radnom okruženju.
Zašto je teorija privrženosti postala toliko popularna?
Ono što je nekoć bilo prvenstveno područje psiholoških istraživanja danas je postalo dio svakodnevnih razgovora o odnosima.
Na društvenim mrežama stilovi privrženosti koriste se kako bi se objasnili prekidi ljubavnih veza, problemi u prijateljstvima ili napeti obiteljski odnosi. Sve je više sadržaja koji obećavaju da će pomoći prepoznati emocionalno nedostupnog partnera ili “izliječiti” anksioznu privrženost.
No stručnjaci upozoravaju da takav pristup često pojednostavljuje složene psihološke procese.
Najčešće zablude o teoriji privrženosti
Dr. Pascal Vrticka, izvanredni profesor psihologije na Sveučilištu u Essexu, gotovo dva desetljeća proučava teoriju privrženosti. Smatra da ona pruža „jedno od najboljih objašnjenja“ za razlike u tome kako ljudi traže podršku i ostvaruju bliske odnose. Ipak, upozorava da se teorija danas često primjenjuje preširoko.
– Jedan od problema je što ljudi previše generaliziraju teoriju i koriste je u situacijama u kojima ona možda nije najbolji okvir za objašnjavanje našeg ponašanja – kaže Vrticka.
Objašnjava da se i sama teorija razvijala od vremena kada je nastala te da su se mnoga početna shvaćanja promijenila. Jedna od najčešćih zabluda jest uvjerenje da su stilovi privrženosti trajni i nepromjenjivi. Iako istraživanja pokazuju određenu stabilnost tijekom života, promjena je moguća.
– Dobra je vijest da dokazi pokazuju kako je sigurna privrženost najstabilniji obrazac. To znači da, kada jednom razvijete sigurnu privrženost, velika je vjerojatnost da će takva i ostati – ističe Vrticka.
Mogu li se stilovi privrženosti mijenjati?
Prema riječima stručnjaka, obrasci privrženosti mogu se mijenjati tijekom života. Važnu ulogu imaju razdoblja velikih životnih promjena, osobito adolescencija, kada mladi počinju graditi bliske odnose izvan obitelji. Na stil privrženosti mogu utjecati i nova partnerska veza, prekid, gubitak bliske osobe ili druga značajna životna iskustva.
Ipak, promjena se ne događa preko noći. Kod osoba s dugotrajnim i duboko ukorijenjenim obrascima često je potrebna stručna pomoć kako bi razvile sigurnije obrasce ponašanja.
Kako razviti sigurniju privrženost?
Jedan od najpoznatijih stručnjaka za teoriju privrženosti, psihijatar dr. Amir Levine, autor svjetskog bestselera Attached, u svojoj novijoj knjizi manje govori o prepoznavanju stilova privrženosti, a više o tome kako razviti sigurniji odnos prema drugima.
Posebnu važnost pridaje onome što naziva SIMI (Seemingly Insignificant Minor Interactions) – naizgled beznačajnim svakodnevnim interakcijama. To može biti prijateljeva poruka u kojoj pita kako ste, partnerovo zanimanje za vaš dan ili čak osmijeh nepoznate osobe.
– Mozak cijelo vrijeme prati male interakcije. Upravo je to srž privrženosti – riječ je o sustavu koji procjenjuje osjećamo li se sigurno – objašnjava Levine. Takva svakodnevna iskustva postupno oblikuju očekivanja koja imamo od odnosa.
Pozitivna iskustva jačaju uvjerenje da se ljudima može vjerovati i osloniti na njih te nas postupno približavaju sigurnijem obrascu privrženosti. S druge strane, neispunjena obećanja, izostanak odgovora ili druga negativna iskustva mogu izazvati stres i pojačati osjećaj nesigurnosti.
Levine ističe i da osoba ne mora imati isti stil privrženosti u svim odnosima. Moguće je osjećati se sigurno s jednom osobom, a nesigurno s drugom. Zato preporučuje njegovanje odnosa u kojima se osjećamo prihvaćeno, shvaćeno i emocionalno sigurno jer upravo oni mogu pomoći u razvoju sigurnijeg obrasca privrženosti.
Djetinjstvo nije jedini čimbenik
Iako teorija privrženosti naglašava važnost ranih iskustava, suvremena istraživanja pokazuju da ona nisu jedini čimbenik koji određuje kvalitetu naših odnosa. Kasnija životna iskustva, zdravi partnerski odnosi, kvalitetna prijateljstva, psihoterapija i osobni razvoj također mogu pridonijeti promjeni načina na koji doživljavamo bliskost i povjerenje.
– Nije važno samo odakle ste krenuli, nego i ono što se događalo poslije. Ako vam teorija privrženosti pomaže bolje razumjeti sebe i krenuti naprijed, onda je korisna. Ali ako zbog nje osjećate da ste trajno oštećeni ili zarobljeni u vlastitim obrascima, onda nije točna, jer ljudi se doista mogu promijeniti“, poručuje Levine.
Nijedan stil nije “dobar” ili “loš”
Levine smatra da čak i nesigurni stilovi privrženosti mogu imati svoje prednosti. Osobe s anksioznom privrženošću često vrlo brzo primjećuju promjene u raspoloženju, tonu glasa ili ponašanju drugih ljudi, dok osobe s izbjegavajućim stilom mogu biti izrazito samostalne i dobro funkcionirati u stresnim situacijama.
S druge strane, Vrticka naglašava da stilove privrženosti ne treba promatrati kao dobre ili loše, ali upozorava da svaki od njih nosi određene rizike i izazove koje ne treba zanemariti.
Obojica stručnjaka slažu se da je najveća vrijednost teorije privrženosti u tome što nam pomaže razumjeti obrasce vlastitog ponašanja, a ne da njome definiramo sebe ili druge.
Umjesto da služi kao etiketa, teorija privrženosti može biti koristan alat za razvijanje samosvijesti, kvalitetnije komunikacije i zdravijih odnosa – osobito kada se promatra kao polazište za osobni razvoj, a ne kao nepromjenjiva osobina.
(Ordinacija.hr)
