Za dio žena menstruacija znači snažne bolove, iscrpljenost i nemogućnost normalnog funkcioniranja. Stručnjaci upozoravaju da takve tegobe nisu nešto što treba trpjeti, već zdravstveni problem koji zahtijeva razumijevanje, dijagnostiku i liječenje.
„Izdrži, to je samo menstruacija“ – rečenica je koju su mnoge žene barem jednom čule. No za dio njih menstruacija nije tek nekoliko dana prolazne nelagode, već razdoblje snažnih bolova, iscrpljenosti, mučnine i drugih simptoma koji mogu ozbiljno narušiti svakodnevno funkcioniranje i radnu sposobnost. Upravo se zato posljednjih godina sve više govori o tome treba li ženama s izraženim menstruacijskim tegobama omogućiti dodatnu podršku na radnom mjestu, uključujući i mogućnost menstrualnog dopusta.
Nakon što je Crna Gora nedavno uvela dva dana plaćenog odsustva mjesečno za žene s dijagnosticiranom sekundarnom dismenorejom, pitanje se ponovno otvorilo i u Hrvatskoj: bi li takva mjera bila važan korak u prepoznavanju stvarnih zdravstvenih potreba žena ili bi, bez odgovarajućih zaštitnih mehanizama, mogla otvoriti prostor za nove oblike stigmatizacije i diskriminacije?
– Odluka Skupštine Crne Gore, a na inicijativu zastupnice Jevrosime Pejović, svakako je važan iskorak jer pokazuje da se menstrualno zdravlje žena napokon počinje promatrati kao legitimno zdravstveno i radno pitanje, a ne kao nešto što žene trebaju prešutjeti i jednostavno izdržati – smatra Anamarija Tkalčec, voditeljica programa Rodna ravnopravnost u svijetu rada u CESI-ju.
Menstrualni dopust otvorio širu raspravu
No, važno je pritom naglasiti, dodaje, da se ne radi o univerzalnom dopustu za sve žene, već o pravu na plaćeno odsustvo za žene s dijagnosticiranom sekundarnom dismenorejom, odnosno menstrualnim bolovima povezanima s određenim ginekološkim stanjima.
– Posebno je značajno što takva mjera dolazi iz naše regije, u kojoj je menstruacija i dalje snažno obilježena šutnjom, nelagodom i brojnim predrasudama. Sama činjenica da se o bolnim menstruacijama raspravlja u parlamentu i uređuje ih se zakonom šalje poruku da ženska bol nije nešto što treba normalizirati ili banalizirati – ističe Tkalčec.
No, dodaje, ovakve mjere ne smiju ostati samo simbolične. Moraju ih pratiti dostupna zdravstvena skrb, pravodobna dijagnostika, zaštita privatnosti te jasna zaštita žena od diskriminacije pri zapošljavanju, napredovanju i procjeni rada.
Koliko su menstrualne tegobe u Hrvatskoj uopće prepoznate kao stvaran zdravstveni problem koji može utjecati na radnu sposobnost i kvalitetu života žena? Tkalčec upozorava da se, unatoč većem razumijevanju teme, u praksi menstruacijske tegobe još uvijek često umanjuju.
– Često ih se smatra nečim što je „normalno“, što svaka žena mora podnijeti i o čemu nije primjereno govoriti na radnom mjestu. Međutim, naše istraživanje o utjecaju menstruacije i perimenopauze na poslovni život žena pokazalo je da 86,9% ispitanica ima menstrualne bolove, a čak 67,2% žena radilo je i kada se nije osjećalo sposobno za rad – navodi Tkalčec.
Kada menstruacija postaje zdravstveni problem?
I dok se društvena rasprava najčešće vodi oko prava žena na radnom mjestu, iz medicinske perspektive važno je razlikovati uobičajene menstruacijske tegobe od stanja koja zahtijevaju liječenje. Ginekologinja Jasenka Grujić upozorava da izrazito bolne menstruacije nisu nešto što bi žene trebale jednostavno prihvatiti kao dio života.
– Više od 50% žena ima bolne menstruacije ili barem određenu nelagodu, osobito prvih dana krvarenja. Kod oko 15% žena bolovi su toliko jaki da onemogućuju bilo kakvu aktivnost i rad. Takvo stanje nazivamo dismenorejom – objašnjava Grujić.
Dodaje i kako je pritom važno razlikovati primarnu i sekundarnu dismenoreju. Dok se primarna javlja kod ginekološki zdravih žena i najčešće nije povezana s drugim bolestima, sekundarna može biti posljedica različitih stanja reproduktivnog sustava, poput endometrioze, mioma ili adenomioze.
– Ako nakon prve menstruacije bolovi s vremenom postaju sve jači i konačno nesnosni, poput bolova koje imaju žene s endometriozom, potrebno je obaviti ginekološki pregled. Takve tegobe ne treba prihvatiti kao nešto što se jednostavno mora trpjeti – ističe Grujić.
Kako navodi, žene kod kojih su bolovi toliko izraženi da ne mogu raditi, brinuti o djeci ili obavljati svakodnevne aktivnosti trebaju potražiti pomoć jer postoje učinkoviti načini liječenja.
– Ako liječnik procijeni da je ženi potreban dan bolovanja, ona bi ga trebala moći koristiti uz podršku i razumijevanje okoline – kaže Grujić.
Upravo je pitanje podrške ženama s izraženim menstruacijskim tegobama jedno od ključnih pitanja u raspravi o menstrualnom dopustu. Iako takva mjera može biti pomoć ženama kojima je zaista potrebna, stručnjaci upozoravaju da ona ne smije biti zamjena za dostupnu zdravstvenu skrb, pravodobnu dijagnostiku i liječenje.
Može li dopust postati izvor nove diskriminacije?
No, osim pitanja zdravstvene opravdanosti, ostaje i pitanje kako bi takva mjera bila uređena u praksi. Naime, jedan od najčešćih argumenata protiv uvođenja menstrualnog dopusta jest bojazan da bi mogao dodatno pojačati stereotipe o ženama na tržištu rada. Anamarija Tkalčec upozorava da bi, bez jasnih pravila i zaštite privatnosti, izdvojena mjera mogla imati i neželjene posljedice.
– Ako bi se menstrualni dopust uveo kao izdvojena mjera, bez jasne zaštite privatnosti i bez promjene organizacijske kulture, mogao bi dodatno učvrstiti stereotip da su žene manje pouzdane, manje dostupne ili skuplje zaposlenice. Takvi stereotipi već postoje i mogu utjecati na odluke o zapošljavanju i napredovanju, iako se diskriminacija vrlo rijetko otvoreno priznaje – kaže Tkalčec.
S druge strane, dodaje, zakonsko priznavanje činjenice da određena zdravstvena stanja povezana s menstruacijom mogu privremeno onemogućiti rad može imati važan destigmatizirajući učinak.
– Važno je pitanje kako je mjera uređena. Je li dobrovoljna i povjerljiva? Tko ima uvid u dijagnozu? Mora li žena svaki mjesec dokazivati svoje stanje? Hoće li korištenje tog prava utjecati na plaću, napredovanje ili procjenu radne uspješnosti? – ističe.
Menstrualni dopust stoga, smatra, ne bi trebao biti jedina mjera, već dio šireg sustava podrške ženama na radnom mjestu. Nekim ženama neće biti potreban cijeli slobodan dan, već fleksibilnije radno vrijeme, mogućnost rada od kuće, dodatna kratka stanka ili privremena prilagodba radnih zadataka.
– Ne treba svakoj ženi slobodan dan. Ono što je ključno jest da se u radnim organizacijama ukloni stigma ove teme i da se zdravlje žena uključi u razgovor o dobrobiti na radnom mjestu – kaže Tkalčec te dodaje kako je istodobno nužno poboljšati dostupnost ginekološke zdravstvene zaštite i skratiti put do dijagnoze.
Dopust nije zamjena za liječenje
– Ne smijemo doći u situaciju da ženi nudimo dva dana dopusta mjesečno, ali ona godinama ne može dobiti odgovarajuću dijagnozu i liječenje – zaključuje Tkalčec.
Rasprava o menstrualnom dopustu zato nije samo pitanje jednog ili dva slobodna dana mjesečno, već pitanje načina na koji društvo prepoznaje žensko zdravlje, bol i potrebe na radnom mjestu. Bez obzira na to hoće li Hrvatska krenuti prema posebnom obliku menstrualnog odsustva, stručnjaci upozoravaju da je prvi korak stvaranje okruženja u kojem žene neće morati skrivati zdravstvene tegobe, odgađati odlazak liječniku ili raditi unatoč simptomima koji ozbiljno narušavaju njihovu kvalitetu života.
– Voljela bih da žene puno više znaju o vlastitom tijelu i pravima. Ne moraju, niti bi u 21. stoljeću trebale, trpjeti bolove samo zato što su žene. Izrazito bolne menstruacije nisu nešto što treba prihvatiti kao neizbježan dio života, već razlog da se potraži pomoć i odgovarajuće liječenje – zaključuje Grujić.
(Ida Balog)
