Rijetko prisutna u općoj populaciji, anti-PCNA antitijela predstavljaju važan, ali često pogrešno shvaćen dijagnostički trag. Iako su desetljećima bila gotovo isključivo vezana za sistemski eritemski lupus, novija saznanja mijenjaju kliničku sliku i postavljaju nove izazove pred liječnike.
Uputnicu za testiranje na anti-PCNA antitijela (protutijela na proliferirajući stanični nuklearni antigen) nećete dobiti rutinski. Riječ je o visoko specijaliziranoj pretrazi koju liječnik, najčešće reumatolog, zahtijeva tek kada postoji utemeljena sumnja na sistemsku autoimunu bolest. Sam PCNA je protein ključan za replikaciju i popravak DNK, no problem nastaje kada ga imunosni sustav pogrešno prepozna kao prijetnju i stvori antitijela protiv njega. Upravo ta antitijela, iznimno rijetka s procijenjenom pojavnošću od svega 0,07 posto, postaju važan biomarker koji može usmjeriti dijagnostički postupak.
Razlog za testiranje je sumnja na sistemski eritemski lupus
Glavni razlog za testiranje je sumnja na sistemski eritemski lupus (SLE), kroničnu bolest koja može zahvatiti kožu, zglobove, bubrege i mozak. Liječnik će posumnjati na SLE kod simptoma poput umora, neobjašnjive vrućice, bolnih zglobova i karakterističnog leptirastog osipa. Dijagnostika obično započinje testom na antinuklearna antitijela (ANA). Ako je on pozitivan i klinička slika upućuje na lupus, traže se specifična antitijela, uključujući anti-PCNA. Povijesno, još od prvog opisa 1978. godine, ova su antitijela smatrana iznimno specifičnima za SLE, a njihov rijedak nalaz bio je gotovo sigurna potvrda dijagnoze.
Dijagnostika obično započinje testom na antinuklearna antitijela (ANA). Ako je on pozitivan i klinička slika upućuje na lupus, traže se specifična antitijela, uključujući anti-PCNA.
Prisutnost anti-PCNA antitijela nije samo dijagnostički pokazatelj, već ima i važan prognostički značaj. Istraživanja su pokazala da pacijenti sa SLE-om koji imaju ovaj nalaz podliježu povećanom riziku od teških organskih manifestacija. Među najozbiljnijim komplikacijama su lupusni nefritis, teška upala bubrega koja može dovesti do zatajenja, te zahvaćenost središnjeg živčanog sustava. Povezanost je uočena i s trombocitopenijom. Upravo zbog toga se titar ovih antitijela može pratiti tijekom liječenja; zabilježeno je da njihova razina raste prije pojave oštećenja bubrega te da se smanjuje pod utjecajem kortikosteroidne terapije.
Liječnik će uvijek zatražiti sveobuhvatnu obradu, uključujući testove anti-dsDNA i ENA panela, kako bi dobio potpunu sliku i postavio ispravnu dijagnozu
Unatoč povijesnoj povezanosti sa SLE-om, moderna dijagnostika otkrila je da anti-PCNA antitijela nisu isključivo vezana za tu bolest. Novije studije, koje koriste osjetljivije metode, pokazale su da se ona mogu pronaći i kod drugih autoimunih stanja, s najvećom prevalencijom kod pacijenata sa Sjögrenovim sindromom.
Razlog za promjenu paradigme leži i u evoluciji laboratorijskih tehnika. Tradicionalne metode, poput indirektne imunofluorescencije, detektirale su uglavnom antitijela visokog titra, specifičnija za SLE. Suvremene metode poput ELISA-e znatno su osjetljivije i otkrivaju i niže titre, što objašnjava zašto novije studije više ne pokazuju tako ekskluzivnu vezu s lupusom. Stoga se danas dijagnoza nikad ne temelji isključivo na jednom testu. Liječnik će uvijek zatražiti sveobuhvatnu obradu, uključujući testove anti-dsDNA i ENA panela, kako bi dobio potpunu sliku i postavio ispravnu dijagnozu. ( Ordinacija.hr )
