Kronični umor, pad libida i nakupljanje masnog tkiva oko trbuha često se pripisuju stresu ili godinama. No, iza ovih simptoma može se kriti sindrom manjka testosterona, stanje koje pogađa milijune muškaraca, a čija se dijagnoza postavlja jednostavnim testom krvi.
Testosteron je ključni muški spolni hormon, odgovoran ne samo za razvoj muških karakteristika u pubertetu poput dubljeg glasa i rasta dlaka, već i za održavanje mišićne mase, snage, gustoće kostiju i proizvodnju spermija tijekom cijelog života. Iako razina ovog hormona prirodno i postupno opada s godinama, počevši već u tridesetima, kod nekih muškaraca taj pad može biti značajniji i dovesti do kliničkog stanja poznatog kao sindrom manjka testosterona (TD) ili hipogonadizam. Podaci upućuju da otprilike dva posto muškaraca ima ovo stanje, no prevalencija drastično raste s dobi, pa se procjenjuje da čak pedeset posto muškaraca starijih od 80 godina ima niske razine testosterona. Problem je dodatno izražen kod muškaraca s prekomjernom tjelesnom težinom ili dijabetesom, gdje statistike pokazuju znatno veću učestalost.
Gubitak kose na tijelu, smanjena gustoća kostiju…
Simptomi koji prate pad testosterona često su nespecifični i prikradaju se polako, zbog čega ih muškarci, ali i njihovi liječnici, lako mogu zamijeniti za prirodne posljedice starenja ili nuspojave užurbanog načina života. Jedan od najočitijih znakova je smanjenje seksualne želje ili libida, praćeno erektilnom disfunkcijom i smanjenom učestalošću jutarnjih erekcija. Međutim, posljedice sežu daleko izvan spavaće sobe. Mnogi se žale na kronični umor i neobjašnjiv pad energije, čak i nakon prospavane noći. Fizičke promjene mogu uključivati gubitak mišićne mase i snage, unatoč redovitom vježbanju, te istovremeno nakupljanje masnog tkiva, osobito u području trbuha. Na emocionalnoj i kognitivnoj razini, mogu se javiti razdražljivost, tjeskoba, simptomi depresije, poteškoće s koncentracijom i pamćenjem, te opći manjak motivacije. Rjeđi, ali značajni znakovi uključuju i gubitak kose na tijelu, smanjenu gustoću kostiju i razvoj ginekomastije, odnosno povećanje tkiva dojki.
Put do dijagnoze i liječenja započinje posjetom liječniku opće prakse, urologu ili endokrinologu. Prvi korak je detaljan razgovor o simptomima i povijesti bolesti te fizički pregled.
Velik broj muškaraca godinama živi s ovim simptomima, ne tražeći pomoć jer vjeruju da je riječ o neizbježnom dijelu starenja. Agresivne marketinške kampanje farmaceutskih tvrtki posljednjih su godina podigle svijest o “niskom T”, potičući mnoge da o svojim problemima ipak porazgovaraju s liječnikom. No, važno je razlikovati fiziološki pad hormona od klinički značajnog hipogonadizma. Dijagnoza se ne postavlja olako i nikada se ne temelji isključivo na simptomima, koji mogu biti posljedica i brojnih drugih stanja poput stresa, neadekvatnog sna, prekomjerne konzumacije alkohola ili kroničnih bolesti.
Razina testosterona mjeri se u jutarnjim satima, obično između sedam i jedanaest sati, kada je njegova koncentracija u tijelu najviša. Američko urološko udruženje (AUA) definira nisku razinu testosterona kao vrijednost ispod 300 nanograma po decilitru (ng/dL).
Put do dijagnoze i liječenja započinje posjetom liječniku opće prakse, urologu ili endokrinologu. Prvi korak je detaljan razgovor o simptomima i povijesti bolesti te fizički pregled. Ako liječnik posumnja na manjak testosterona, ključni dijagnostički alat je krvna pretraga. Razina testosterona mjeri se u jutarnjim satima, obično između sedam i jedanaest sati, kada je njegova koncentracija u tijelu najviša. Američko urološko udruženje (AUA) definira nisku razinu testosterona kao vrijednost ispod 300 nanograma po decilitru (ng/dL). Budući da razine mogu varirati iz dana u dan, jedan nalaz često nije dovoljan. Dijagnoza se potvrđuje tek ako dva odvojena jutarnja mjerenja pokažu niske vrijednosti, a pacijent istovremeno ima izražene kliničke simptome. Tek tada se razmatra početak liječenja.
Kada je vrijeme za terapiju?
Ako se potvrdi dijagnoza hipogonadizma, najčešći oblik liječenja je nadomjesna terapija testosteronom (TRT). Cilj terapije nije “pomlađivanje”, već vraćanje razine hormona u fiziološke okvire kako bi se ublažili simptomi i poboljšala kvaliteta života. Prije početka, liječnik mora procijeniti potencijalne rizike i isključiti kontraindikacije, poput raka prostate ili dojke. Terapija se ne preporučuje muškarcima koji planiraju potomstvo jer može privremeno zaustaviti proizvodnju spermija. Postoji nekoliko načina primjene testosterona, a izbor ovisi o pacijentovim preferencijama i medicinskim preporukama. Najčešći su transdermalni gelovi koji se nanose na kožu jednom dnevno, intramuskularne injekcije koje se daju svakih nekoliko tjedana ili mjeseci, te flasteri ili potkožni peleti koji oslobađaju hormon kroz duže razdoblje. Svaki oblik ima svoje prednosti i nedostatke; gelovi zahtijevaju oprez zbog mogućnosti prijenosa na druge osobe, dok injekcije mogu uzrokovati oscilacije u razini hormona i raspoloženju. Tijekom terapije nužno je redovito praćenje. Liječnik će provjeravati razinu testosterona, ali i hematokrit, zbog rizika od zgušnjavanja krvi, te prostata-specifični antigen (PSA). Poboljšanje simptoma, poput libida i raspoloženja, obično se osjeti unutar tri do šest tjedana, dok su za promjene u mišićnoj masi i gustoći kostiju potrebni mjeseci. Paralelno s terapijom, ključne su i promjene životnog stila – gubitak težine, redovita tjelovježba i kvalitetan san dokazano podižu razinu testosterona i pojačavaju učinke liječenja.
( Ordinacija.hr )
