Iako je cijepljenjem gotovo iskorijenjena, difterija i dalje predstavlja ozbiljnu opasnost u područjima s niskom procijepljenošću. Nedavna izbijanja snažan su podsjetnik na ovu smrtonosnu bolest.
Difterija je teška zarazna bolest koju uzrokuju sojevi bakterije Corynebacterium diphtheriae koji proizvode snažan otrov. Upravo je taj toksin, a ne sama bakterija, odgovoran za razorne posljedice jer uništava zdrava tkiva i može izazvati teška oštećenja organa. Najčešći i najopasniji je respiratorni oblik koji zahvaća nos, grlo i dišne putove, gdje se stvaraju karakteristične naslage. Rjeđi je kožni oblik, koji se manifestira kao rane ili čirevi na koži i češći je u tropskim krajevima. Bolest se dijagnosticira na temelju prepoznatljive kliničke slike, a potvrđuje laboratorijskim nalazom brisa grla ili rane.
Najveća opasnost je širenje toksina krvotokom
Simptomi se javljaju dva do pet dana nakon zaraze, a klasičan znak je stvaranje guste, sivkaste naslage, takozvane pseudomembrane, koja čvrsto prianja uz tkivo grla i krajnika. Ta naslaga otežava disanje i gutanje, a može dovesti i do potpunog začepljenja dišnih putova i gušenja. Ostali simptomi uključuju jaku grlobolju, povišenu temperaturu, slabost i izraženo oticanje limfnih čvorova na vratu, što stvara izgled “bikovog vrata”. Najveća opasnost je širenje toksina krvotokom, što uzrokuje teške komplikacije poput upale srčanog mišića (miokarditis), oštećenja živaca koje vodi do paralize te zatajenja bubrega.
Bolest se najčešće prenosi kapljičnim putem, udisanjem sitnih kapljica koje zaražena osoba izbaci kašljanjem ili kihanjem. Moguć je i prijenos izravnim dodirom s otvorenim ranama zaražene osobe
Izvor zaraze je isključivo čovjek – oboljela osoba ili zdravi kliconoša koji ne pokazuje simptome. Bolest se najčešće prenosi kapljičnim putem, udisanjem sitnih kapljica koje zaražena osoba izbaci kašljanjem ili kihanjem. Moguć je i prijenos izravnim dodirom s otvorenim ranama zaražene osobe. Najveći rizik od teških oblika bolesti imaju necijepljene ili nepotpuno cijepljene osobe, posebice djeca mlađa od pet i odrasli iznad četrdeset godina. Rizični čimbenici su i putovanja u endemska područja te život u prenapučenim uvjetima. Preboljenje ne jamči doživotni imunitet.
Liječenje se sastoji od dvije ključne komponente: primjene difterijskog antitoksina, koji neutralizira toksin u krvi i sprječava daljnja oštećenja organa, te primjene antibiotika, poput penicilina, koji uništavaju samu bakteriju i zaustavljaju proizvodnju novog toksina
Liječenje difterije zahtijeva hitnu hospitalizaciju u izolaciji. Zbog ozbiljnosti bolesti, s terapijom se započinje odmah po postavljanju sumnje, ne čekajući laboratorijsku potvrdu. Liječenje se sastoji od dvije ključne komponente: primjene difterijskog antitoksina, koji neutralizira toksin u krvi i sprječava daljnja oštećenja organa, te primjene antibiotika, poput penicilina, koji uništavaju samu bakteriju i zaustavljaju proizvodnju novog toksina. Bez pravovremenog liječenja, smrtnost može doseći i do pedeset posto, dok i uz liječenje umire do deset posto oboljelih.
Prevencija je ključna: Cijepljenje spašava živote
Najučinkovitija metoda prevencije difterije je redovito cijepljenje. Cjepivo, koje sadrži oslabljeni toksin (toksoid), potiče tijelo na stvaranje zaštitnih protutijela i iznimno je sigurno i djelotvorno. U Hrvatskoj je cijepljenje protiv difterije obavezno i dio je nacionalnog programa imunizacije, a provodi se kombiniranim cjepivima (primjerice DTaP) koja štite i od tetanusa te hripavca. Zaštita koju pruža cjepivo nije doživotna, stoga su potrebna docjepljivanja svakih deset godina tijekom odrasle dobi kako bi se održala adekvatna razina imuniteta. ( Ordinacija.hr )




