Pretjerana pomoć proizlazi iz najboljih namjera, ali djetetu može oduzeti priliku da razvije samostalnost, sigurnost i otpornost.
Svaki roditelj želi zaštititi dijete od opasnosti, razočaranja i pogrešnih odluka. No granica između zdrave brige i pretjerane zaštite ponekad je vrlo tanka. Ako rješavate svaki problem prije nego što ga dijete pokuša riješiti samo, uklanjate mu sve prepreke i neprestano nadzirete njegove korake, pomoć može postići upravo suprotan učinak.
Novo istraživanje objavljeno u časopisu Child Development proučavalo je kako tinejdžeri doživljavaju roditeljsku pretjeranu zaštitu i kako je ona povezana s njihovim raspoloženjem. Pokazalo se da su se adolescenti osjećali lošije u trenucima kada su roditelje doživljavali kao izrazito zaštitnički nastrojene.
Ipak, odnos nije potpuno jednostran. Lošije raspoloženje često je prethodilo osjećaju veće roditeljske zaštite, što upućuje na mogućnost da roditelji pojačano reagiraju upravo kada primijete da se dijete s nečim muči.
Što je pretjerana zaštita?
Pretjerano zaštitničko roditeljstvo podrazumijeva prekomjernu kontrolu i ograničavanje djetetove samostalnosti. Roditelj se uključuje više nego što je potrebno ili poželjno, najčešće zato što želi spriječiti problem, neugodnost ili emocionalnu bol.
U ekstremnijem obliku takav se pristup naziva i helikopterskim roditeljstvom: roditelj neprestano „kruži“ oko djeteta, spreman intervenirati čim se pojavi i najmanja poteškoća.
To ne znači da su brižni i uključeni roditelji automatski previše zaštitnički. Problem nastaje kada njihova pomoć nije usklađena s djetetovom dobi, sposobnostima i stvarnim stupnjem rizika.
Pet jasnih znakova
1. Ne dopuštate male neuspjehe
Zaboravljenu bilježnicu odmah nosite u školu, intervenirate zbog svake lošije ocjene ili nastojite spriječiti svako razočaranje. Iako time kratkoročno ublažavate djetetovu nelagodu, uskraćujete mu priliku da iskusi posljedice manjih pogrešaka i nauči ih ispraviti.
2. Rješavate probleme umjesto djeteta
Javljate se nastavniku prije nego što dijete pokuša samo razgovarati s njim, rješavate njegove sukobe s prijateljima ili preuzimate zadatke koje bi moglo obaviti samostalno. Dijete tako može dobiti poruku da mu ne vjerujete ili da nije dovoljno sposobno.
3. Pomažete i kada pomoć nije potrebna
Pomoć je korisna kada je dijete traži ili kada situacija nadilazi njegove mogućnosti. Ako se uključujete automatski, prije nego što je pokušalo pronaći vlastito rješenje, vaša podrška može početi sputavati razvoj njegove sigurnosti u sebe.
4. Pokušavate ukloniti svaki rizik
Dobno primjerena sloboda uvijek uključuje određenu razinu neizvjesnosti. Pretjerano praćenje, provjeravanje i zabrane koje nisu razmjerne stvarnoj opasnosti mogu ograničiti djetetovu autonomiju i stvoriti osjećaj da je svijet opasnije mjesto nego što doista jest.
5. Teško prihvaćate djetetovu privatnost
Čitanje poruka bez konkretnog razloga, miješanje u svaki odnos ili zahtijevanje potpunog uvida u djetetov život može izazvati sukobe, osobito tijekom adolescencije, kada potreba za samostalnošću prirodno raste.
Zašto roditelji pretjeruju?
Pretjerana zaštita uglavnom ne proizlazi iz potrebe za kontrolom, nego iz ljubavi, straha i roditeljske tjeskobe. Roditelj želi spriječiti što više neugodnih iskustava, ali pritom može reagirati na vlastiti strah, a ne na stvarnu opasnost kojoj je dijete izloženo.
Dodatan izazov donose društvene mreže i internet. Roditelji se suočavaju s digitalnim rizicima kojih u njihovu djetinjstvu nije bilo pa im je teže procijeniti koliko kontrole dijete doista treba.
Ulogu može imati i pritisak okoline. Strah od osude, uspoređivanje s drugim obiteljima i želja da dijete bude uspješno mogu potaknuti roditelja da se previše uključuje u njegove obveze i odluke.
Posljedice pretjerane pomoći
Djeca samopouzdanje ne razvijaju tako da ih odrasli zaštite od svih teškoća, nego tako da se uz odgovarajuću podršku nauče nositi s njima. Mali problemi omogućuju im da vježbaju donošenje odluka, reguliranje emocija i traženje rješenja.
Stalno uklanjanje prepreka može narušiti osjećaj kompetentnosti i otežati razvoj otpornosti. Dijete može početi sumnjati u osnovne vještine, izbjegavati samostalne odluke ili očekivati da će netko drugi riješiti problem.
Istraživanje provedeno među 143 adolescenta u dobi od 11 do 18 godina trajalo je sedam dana. Sudionici su nekoliko puta dnevno odgovarali na pitanja o raspoloženju te o tome jesu li roditelji zadirali u njihov život, nepotrebno se brinuli ili nudili pomoć koja im nije trebala. Posebno je upravo neželjena pomoć bila obostrano povezana sa strahom: mogla je prethoditi pojačanom strahu, dok je strah mogao potaknuti doživljaj dodatne roditeljske zaštite.
Budući da je istraživanje kratko trajalo, obuhvatilo razmjerno mali uzorak i oslanjalo se na doživljaj adolescenata, ne dokazuje da pretjerana zaštita sama po sebi uzrokuje dugoročne emocionalne teškoće. Pokazuje, međutim, kako se roditeljska reakcija i raspoloženje tinejdžera mogu međusobno poticati u svakodnevnim situacijama.
Napravite korak unatrag
Promjena ne znači da dijete trebate prepustiti samome sebi. Cilj je postupno mu davati više prostora, uz sigurnost da vam se može obratiti kada mu pomoć doista zatreba.
Kada se pojavi problem, pokušajte prvo pitati: „Što misliš da bi mogao učiniti?“ Umjesto gotovog rješenja ponudite smjernicu, a zatim promatrajte kako se dijete snalazi. Dopustite mu dobno primjerene pogreške, razgovarajte o osnovnim pravilima sigurnosti i povećavajte slobodu kako pokazuje odgovornost.
Djeca često mogu podnijeti više nego što roditelji misle, ali to mogu otkriti samo ako dobiju priliku pokušati.
Ordinacija.hr
