Na tjelesnu težinu mogu utjecati brojni metabolički, hormonalni i drugi zdravstveni čimbenici. O tome kakvu ulogu imaju štitnjača, inzulinska rezistencija, PMOS te promjene u perimenopauzi i menopauzi razgovarali smo s dr. Tinom Slunjski Rutić iz Croatia poliklinike.
Kada tjelesna težina počne rasti, prvi se razlog najčešće traži u prehrani i manjku kretanja. Takva je povezanost važna, ali uzroci debljanja mogu biti znatno složeniji i uključivati metaboličke i endokrinološke poremećaje, genetiku, dob, spol, psihološke čimbenike te način na koji organizam skladišti i troši energiju. O tome što sve može stajati iza promjene tjelesne težine razgovarali smo s dr. Tinom Slunjski Rutić iz Croatia poliklinike, specijalisticom endokrinologije i dijabetologije koja iza sebe ima deset godina internističkog iskustva, a liječenjem debljine intenzivnije se bavi od 2019. godine. U svojem radu bavi se i šećernom bolešću, poremećajima hipofize i nadbubrežne žlijezde te osteoporozom.
– Prije svega treba naglasiti da je debljina bolest. Riječ je o kroničnoj i kompleksnoj bolesti, vrlo često progresivnoj, koja sa sobom nosi brojne ozbiljne bolesti, kraći životni vijek i znatno narušenu kvalitetu života. Uzroci debljanja puno su kompleksniji od obične neravnoteže između unosa energije i njezine potrošnje. Ulogu mogu imati metabolički, genetski, endokrinološki i psihološki čimbenici te razlike u spolu, dobi, socioekonomskom statusu, prehrambenim navikama, razini fizičke aktivnosti i brojni drugi faktori – objašnjava dr. Slunjski Rutić.
Štitnjača i inzulinska rezistencija
Jedan od zdravstvenih čimbenika koji se često povezuje s promjenama tjelesne mase jest rad štitnjače. Kod neliječene kliničke hipotireoze, odnosno smanjenog rada štitnjače, dolazi do usporavanja metaboličkih procesa, što se može odraziti i na tjelesnu težinu.
– Kod smanjenog rada štitnjače dolazi do generaliziranog usporavanja metaboličkih procesa. To može dovesti do umora, usporenih kretnji i govora, nepodnošenja hladnoće, konstipacije te porasta tjelesne težine – kaže dr. Slunjski Rutić. Ipak, upozorava da se izraženije debljanje ne može uvijek pripisati štitnjači.
– Porast tjelesne mase uslijed smanjenog rada štitnjače uglavnom je umjeren. Značajna debljina klase III, odnosno BMI iznad 40 kg/m², ne može se etiološki objasniti samo smanjenim radom štitnjače – naglašava. Uz debljinu često se pojavljuje i inzulinska rezistencija, odnosno smanjen odgovor organizma na djelovanje inzulina. Najčešće je povezana s viškom masnog tkiva, ali može nastati i zbog niza drugih čimbenika.
– Inzulinska rezistencija može biti povezana i s lipodistrofijom, može biti inducirana stresom zbog viška kortizola, hormona rasta, kateholamina i glukagona, a mogu je potaknuti i određeni lijekovi, primjerice glukokortikoidi, pojedini antivirusni lijekovi i oralni kontraceptivi. Može se pojaviti i u trudnoći te biti povezana s genetskim čimbenicima – navodi liječnica. Važnu ulogu pritom ima način na koji se masno tkivo raspoređuje u organizmu. Višak unesene energije u početku se skladišti u potkožnom masnom tkivu. Ako se količina masti nastavi povećavati, naglašava Slunjski Rutić, a potkožno masno tkivo više ne može učinkovito pohranjivati višak energije, mast se počinje nakupljati i u području abdomena, mišićima i jetri.
– Ta abnormalna raspodjela masnog tkiva jedan je od uzroka razvoja inzulinske rezistencije. Procjenjuje se da oko 80 posto ljudi s debljinom razvije inzulinsku rezistenciju – kaže dr. Slunjski Rutić.
Posljedice se mogu očitovati na različite načine, ovisno o uzroku i stupnju inzulinske rezistencije. Među stanjima s kojima može biti povezana liječnica navodi metabolički sindrom, poremećaj metabolizma glukoze, uključujući predijabetes i šećernu bolest tipa 2, kardiovaskularne bolesti, kroničnu bubrežnu bolest, akantozu nigricans, PMOS te steatotičku bolest jetre povezanu s metaboličkom disfunkcijom.
PMOS i hormonalne promjene u menopauzi
Inzulinska rezistencija često je prisutna i kod PMOS-a, odnosno poliendokrinog metaboličkog ovarijskog sindroma, koji se ranije uglavnom nazivao PCOS-om. Novi naziv, objašnjava dr. Slunjski Rutić, bolje opisuje činjenicu da se radi o poremećaju koji istodobno uključuje endokrinu, metaboličku i ovarijsku disfunkciju.
– Inzulinska rezistencija zahvaća većinu osoba s PMOS-om i doprinosi suvišku androgena. Zajedno sa sistemskom upalom niskog stupnja te disfunkcijom u signalizaciji adipokina i simpatikusa može pokrenuti metaboličku disfunkciju – kaže.
Posljedice mogu uključivati poremećenu toleranciju glukoze, gestacijski dijabetes, razvoj masne jetre povezane s metaboličkom disfunkcijom, šećernu bolest tipa 2, dislipidemiju, hipertenziju i vaskularnu disfunkciju. Kod osoba s PMOS-om, kako objašnjava liječnica, česta je i centralna debljina, odnosno nakupljanje masnog tkiva u području abdomena, koja može dodatno pogoršavati simptome.
– Pretilost, osobito centralnog tipa, vrlo je zastupljena kod osoba s PMOS-om i značajno pogoršava simptome. Podaci iz literature pokazuju i da je rizik razvoja kardiovaskularnih bolesti, infarkta miokarda ili moždanog udara veći kod premenopauzalnih žena s PMOS-om u usporedbi s onima koje ga nemaju – navodi.
Još jedno razdoblje u kojem se promjene tjelesne težine često primjećuju jesu perimenopauza i menopauza. Mnoge žene tada uočavaju da se težina lakše povećava, ali i da se masno tkivo počinje drukčije raspoređivati.
– Dobitak na tjelesnoj težini i povećana centralna distribucija masti česti su u ranim postmenopauzalnim godinama. Porast masnog tkiva, a osobito visceralnog, povezan je sa smanjenom potrošnjom energije u menopauzi. Smatra se da je to povezano s porastom FSH-a, neovisno o padu razine estradiola – objašnjava dr. Slunjski Rutić i dodaje da dosadašnja istraživanja nisu pokazala značajnu korist terapije estrogenom i progesteronom u sprječavanju porasta tjelesne težine i redistribucije masnog tkiva.
Zašto dvije osobe ne gube kilograme jednako lako?
Uz hormonske promjene, kako navodi Slunjski Rutić, postoje i brojne individualne razlike zbog kojih dvije osobe sa sličnim navikama ne moraju jednako reagirati na pokušaj gubitka kilograma.
– Razlozi su višestruki. Genetički čimbenici mogu utjecati na razinu metabolizma, raspodjelu masti i način na koji organizam reagira na restrikciju kalorija. Postoje i razlike u neurohormonalnim mehanizmima, odnosno funkcioniranju leptina, grelina i simpatičkog živčanog sustava, zatim u potrošnji energije i termogenetskom odgovoru na hranu, kao i u sastavu crijevnog mikrobioma, koji može utjecati na iskorištenje energije iz hrane i metaboličku signalizaciju – kaže liječnica i pojašnjava kako na sposobnost gubitka suvišne tjelesne mase dodatno utječu i dob, spol te početna građa tijela.
Iako promjene tjelesne težine nisu uvijek razlog za zabrinutost, liječnica upozorava da naglo, značajnije i neobjašnjivo debljanje ili mršavljenje ipak zahtijeva dodatnu pažnju. Posebno je važno reagirati kada se uz debljinu počnu pojavljivati i bolesti koje su s njom povezane.
– Ako osoba uz postojeću debljinu razvije neki komorbiditet, primjerice metabolički sindrom, šećernu bolest tipa 2, arterijsku hipertenziju, dislipidemiju, masnu jetru ili opstruktivnu apneju u spavanju, svakako bi bilo poželjno javiti se liječniku kako bi se pravodobno započelo liječenje svih prisutnih stanja. Također, svaka nagla, značajnija i neobjašnjiva promjena tjelesne mase, bilo da je riječ o dobitku ili gubitku, zahtijeva liječničku konzultaciju – zaključuje dr. Slunjski Rutić.
Stoga, zbog svoje kompleksnosti, debljina u nekim slučajevima zahtijeva liječničku podršku i multidisciplinarni pristup, a ne samo izbor namirnica na tanjuru i redovito kretanje. Važno je prepoznati postoje li u podlozi metabolički, hormonalni ili drugi zdravstveni poremećaji te, prema potrebi, uključiti različite stručnjake kako bi se liječenje prilagodilo konkretnom zdravstvenom stanju i potrebama pojedine osobe.
Sadržaj nastao u suradnji s Croatia poliklinikom.
