Odgovara:

Mr. sci. Darko Husar, dr. med., spec. ginekologije i porodništva

Ono što tražite ”samo ukratko” može biti i poglavlje knjige. Ipak u cijelosti ću Vam proslijediti jedan napis o temi CIN-oma koji se nalazi na web stranici moje ordinacije (www.ginekologija-husar.hr):   U ovom napise bih rekao riječi o kliničkim manifestacijama, izgledu, definitivnoj dijagnostici te terapiji promjena na vratu maternice (cerviksu). Odmah, na početku valja napomenuti da svi rani stadiji karcinoma vrata maternice (dakle displazije odnosno CIN I, II i III) uglavnom nemaju nikakvih manifestnih simptoma. Čak što više i sam invazivni karcinom dugo ne daje nikakvih upozoravajućih znakova. Kada se oni pojave, a to su: krvarenje, najčešće nakon seksualnog odnosa, zaudarajući iscjedak iz rodnice te bolovi; bolest je tada već vrlo uznapredovala. Ponovno naglašavam dakle, važnost redovitih, kontrolnih pregleda jer simptoma dakle, praktično nema. Na kontrolnom pregledu rečenica koja se čuje od ginekologa, a koja djeluje najčešće zbunjujuće je: ”Imate  ranicu….” Zaista barem svaka druga žena, ali vjerojatno i češće  zaista ima “ranicu” (stručno eritroplakiju), i to veću ili manju, nježniju ili grublju. Pojasnit ću: vrat maternice je prekriven mnogoslojnim, pločastim epitelom, koji izgleda glatko, sjajno i blijedoružičaste je boje. Taj epitel je tijekom  života svake spolno aktivne žene podložan neprestanom oštećivanju od brojnih štetnih činioca: infekcije-bakterije, virusi (HPV!), gljive, zatim različiti kemijski spojevi, sperma, i dr. Oštećene stanice organizam vrlo brzo zamijeni prerastanjem defekta, stanicama cilindričnog epitela koje se inače normalno nalazi u unutrašnjosti kanala vrata maternice. Ove stanice odnosno epitel dakle izlazi izvan kanala vrata maternice i granica ova dva epitela je sada na samoj oko vidljivoj površini vrata maternice. Taj epitel ima krvavo crvenu boju, baršunastog je izgleda. Dakle zaista, oštećena mjesta imaju izgled svježe rane premda doista prae ran enema, nema dakle defekta tkiva što bi značilo pravu ranu. U daljem tijeku sanacije oštećenja organizam međutim nastoji sve vratiti u prvotno stanje, dakle zamijeniti ponovno cilindrični epitel pločastim. To su sve vrlo složeni, još ne do kraja poznati, procesi. Kako stalno postoje i nova oštećenja te novi ”popravci” cijelo to područje je citološki i histološki gledano, dakle na staničnom nivou, vrlo nemirno. Stanice se ovdje vrlo intenzivno oštećuju, propadaju i dakako dijele da bi nadomjestile oštećene ili propale. Zbog vrlo intenzivne diobe, a ona se događa u prisustvu brojnih štetnih faktora često se događa da poneka od njih izmakne kontroli organizma. I tako proces počinje! Daljim intenzivnim diobama promijenjene stanice započinje razvoj displazija. I dalje kako već znamo, ukoliko proces ne zaustavimo liječenjem ili ga sam organizam eliminira, što također nije nemoguće. Dakle “ranica”  ne znači ništa određeno-potrebno je naime uzeti PAPA test, ukoliko je on uredan, sve je uredno, i liječenje je rijetko potrebno. Potrebna je redovita kontrola. Ukoliko je nalaz PAPA patološki, potreban je daljnji dijagnostički postupak. Nikada se za terapiju ne odlučujemo nakon prijema jednog patološkog nalaza. Najprije se rješavaju infekcije u rodnici ukoliko postoje. Ovom terapijom pokušavamo zaustaviti upalne procese. Nadalje, dajemo organizmu potrebno vrijeme da sam sanira oštećenje. Što je nalaz blaže promijenjen veći je postotak samoizlječenja (kod lakih displazija odnosno CIN-a I on je i do 40%). Nažalost, danas ne raspolažemo specifičnom antivirusnom terapijom što bi bilo vrlo korisno (za virus HPV jer nema CIN-a bez HPV-a!). Pokušavana je terapija interferonom. Interferon je proizvod ljudskih leukocita i ima između ostalih i antivirusno djelovanje. Cijena preparata je bila visoka, a česte su i nuspojave. Djelotvornost terapije isto tako nažalost nije velika, i u više od polovice slučajeva je uopće nema te su pokušaji terapije interferonom uglavnom napušteni. Nakon ove, konzervativne terapije slijedi ponavljanje nalaza, nakon najmanje mjesec dana kod težih promjena te nakon tri, četiri mjeseca kod lakših promjena. Kod lakših promjeran CIN-a I te CIN-a II nalaz možemo ponoviti i nekoliko puta, dakle možemo čekati i 6-12 mjeseci. Ukoliko nalaz perzistira ili se radi o težem nalazu potrebno je učiniti definitivnu dijagnostiku promjene. PAPA nalaz je naime samo orijentacija, metoda probira sumnjivih! Da dobijemo definitivnu dijagnozu težine promjene mora se uzeti isječak tkiva, veličine ne mnogo veće od zrna prosa. Može se dobiti u siječju tkiva presjek kroz sve slojeve višeslojnog pločastog epitela što iznosi oko 1 mm. Učini se histološki preparat iz kojeg je najčešće jasna težina i debljina promjene. Isječci tkiva se uobičajeno uzimaju pod kontrolom kolposkopija, vrlo sofisticirane lupe koja povećava sliku 10-15 puta. Golim okom se promjena na epitelu naime ne vidi! Pod takvim povećanjem gledaju se promjene na  pokrovim satnicama vrata maternice i pod kontrolom kolposkopa se sa najsumnjivijih mjesta uzimaju se isječci tkiva. Danas u svijetu postoji nekoliko različitih načina liječenja promjena na cerviksu. Obično se lake i srednje teške displazije (CIN I odnosno CIN II liječe nekom od tzv. destruktivnih metoda – primjenom nekog fizičkog sredstva uništi se bolesno promijenjeni epitel  što kasnije organizam sam zaliječi odnosno preepitelizira kroz jedan, dva mjeseca. Kod nas, danas dvije najčešće upotrebljavane metode su: elektrokoagulacija– promjena se tada destruira posebnim vrstama visokofrekventnih struja. Sve je popularnija krioterapija– (potpuno je bezbolna i sa minimalnim nuspojavama) – promjena se smrzne tekućim dušičnim oksidulom ili ugljičnim dioksidom. Slijedeći načini su još: evaporacija laserom (vjerojatno najbolja metoda, no zbog cijene uređaja najmanje dostupna) te hladna koagulacija. Teške displazije, CIN III  odnosno njegov najteži oblik, karcinom in situ liječi se manjim operativnim zahvatom, koji je ujedno i dijagnostički i terapijski zahvat. Operacija se zove konizacija–  iz vrata maternice izrezuje se konus koji svojim vrhom seže različito duboko u kanal vrata maternice, ovisno o težini promjene i koposkopskoj slici odnosno nalazu PAPA koji pokazuje u kojem dijelu vrata maternice je promjena najizraženija. Konus se može izrezati na nekoliko načina- kirurškim nožem, ali radi se i električnim nožem ili pak laserom. Izrezani konus se zatim u cijelosti histološki pregledava i tek je to sasvim definitivna dijagnoza proširenosti i težine procesa. Operacija je stoga dijagnostička. No, promjena obvezno mora biti izrezana u cijelosti, do u zdravo- radi toga opet to je terapijska mjera. Na svakom pH nalazu bi trebalo pisati  ”kako opisana patološka promjena ne seže preko rubova konusa”. Ukoliko projea nije u potpunosti odstranjena ponekad se može, a i mora se učiniti tzv. rekonizacija  kada se izreže još dublje i šire u zdravo od prethodnog konusa. Nakon bilo kojeg poduzetog liječenja slijedi nakon dva, tri mjeseca od zahvata kontrolni PAPA test. Ukoliko je on opetovano uredan, to se može smatrati izlječenjem. No pacijentice ostaju doživotno u grupi sa povećanim rizikom od bolesti. Potrebne su stoga doživotne redovite kontrole. Nadam se da je sada sve malo jasnije!