Poštovani, oko 6 mjeseci osjećam se umorno i bezvoljno, odlazim kod psihologa koji tvrdi da je problem u braku, da moj muž mene ustvari ne voli, što ja ne mogu vjerovati. Poslije 27 godina relativno dobrog braka, kroz terapiju sam "osvijestila problem", odnosno došla do saznanja da ja ne volim muža. Nevjerica. Tuga. Plačem bez prestanka. Ne mogu shvatiti da poslije svih ovih godina ljubavi i žrtvovanja to nije bila prava ljubav. A ako je bila ljubav, kada je to prestala? Znam ljude koji se čitavog života vrijeđaju, svađaju, tuku, rastavljaju i opet su zajedno. Pa zar je to ljubav? Osvješćivanjem problema prošla sam kao kroz pakao, mužu sam govorila da je s nama gotovo i da mi je jako žao, jer ne želim da pati zbog mene, kao da sam se oprostila od njega. Nedjelju dana poslije toga prestao je umor, poboljšala mi se motivacija, ali sam povremeno depresivna. Moj terapeut je ovu moju priču gotovo preskočio, da ne kazem ignorirao, a ja sam očekivala da mi da neka objašnjenja, što se to zapravo dogodilo u meni. Umjesto toga on nastavlja tražiti uzroke mog nezadovoljstva. U dilemi sam je li on postupio ispravno. Molim Vas za savjet. Unapred beskrajno zahvalna.