Imam 22 godine, do prije par mjeseci 64 kg sad 59. Kroz život sam imala par paničnih napada, prosječno 1 godišnje. Obično kad bi izašla vani. Prije 2 godine sam doselila u Njemačku i tu počinje pakao. Dva mjeseca borba za zrak, stah od visine, autoputa, diskoteka, gužve, samoće. Počinju i opsesivne misli, zadnjih pola god mi padaju svakakve gluposti na pamet, da sletim sa ceste, udavim dečka, sebe porežem, strah me čuvati nećakinju jer se bojim sama sebe. Nekad kad sam stvarno loše uzmem normabel ili xanax jer budem umorna od sveg. Imam tikove, sve mora biti složeno pod crtu, zapisujem doslovno gluposti (tablice auta, tekst pjesama, neke riječi), da ne govorim ako nešto zaboravim što sam htjela reći da me oblije znoj, blokada u mozgu, imam osjećaj da sam gotova. Svadba mi je za 2 mjeseca, za 20 dana idem u Hrvatsku, a osjećam se kao luđakinja. Prekjučer odem kod psihiterapeuta, a ona mi kaže da probam s lijekovima. Ja se bojim jer ne želim postati ovisna i čula sam kad se skida s toga da se vrati sve. Odmah mi je rekla da će mi s paroxetinom na početku biti još gore, ali kasnije super, a opipramol pred spavanje. Osjecam se uništeno. Dečko govori da ćemo to riješiti zajedno, ali s moje strane to izgleda nerješivo. Jesam li luda? Psih mi je rekla da je to depresija uz anksioznost i da imam te opk. Trebaju li mi zaista tablete?