Odgovara:

Maja Vučić, prof. psihologije

Poštovana, unaprijed se ispričavam na direktnosti, ali mislim da to ova tema zahtijeva. Ako ste radili na psihijatriji onda ste sigurno shvatili da tamo nitko ne dolazi bezveze. Tamo dolaze ljudi koji imaju psihičke probleme. Psihičke smetnje su bolest, kao i svaka druga fizička bolest. Neke psihičke bolesti zahtijevaju liječenje lijekovima, a neke psihoterapijom. Neke kombinirano, a za neke se samo neko vrijeme uzimaju lijekovi. Tako se i fizičke bolesti liječe. Za neke se daje lijek, a za neke ne. Zbog stigmatizacije psihičkih bolesti i straha od lijekova neke osobe izbjegavaju liječenje i na kraju završe u bolnici kad je bolest toliko uznapredovala da je potrebna velika disciplina pacijenta, predan i minuciozan rad psihijatra da pogodi terapiju koja će tom pacijentu odgovarati da se osobu izvuče iz akutnog i/ili kronično lošeg stanja. Kad kažete da ste “vidjeli što lijekovi čine” nisam sigurna da ste vidjeli kako su se ti bolesnici osjećali i ponašali prije nego što su završili na psihijatriji. Kad bi vaš sin bio dijabetičar i kad bi rekao da ne želi biti na inzulinu biste li ga podržali u tome? Kad bi imao neku kroničnu fizičku bolest koja zahtijeva redovito i trajno uzimanje lijekova biste li mu i tad rekli da ste protiv lijekova? Kako ste vrlo šturo napisali informacije nejasno je o kakvoj se vrsti anksioznosti radi, kakve ima simptome, kakve su mu misli. Nejasno je i što mu otežava spavanje. Da biste uopće znali što mu je mora otići na psihodijagnostički pregled (uputnica kod liječnika opće prakse). Nakon toga ga psiholog upućuje ili kod psihijatra ili na psihoterapiju. Možda je anksiozno-depresivni poremećaj, a možda je nešto što zbilja zahtjeva liječenje i ako se ne liječi može biti samo gore. Ono što je u svemu tome najopasnije je dio u kojem razmišlja o suicidu. To je već dovoljna informacija za vas, kao majku, da smijete stvar uzeti u svoje ruke. Ako uporno odbija bilo koji oblik pomoći onda mu pomozite sami. Naša je dužnost prijaviti policiji ako netko izjavljuje da će se ubiti kako bi mu spasili život. Nazovite hitnu ili policiju i pitajte ih za savjet oko prava koja imate u ovakvoj situaciji. Bolje je da se sin na vas i ljuti nego da ga izgubite, a da ništa niste ni pokušali napraviti da ga spasite. Za početak mu možete ovo pismo pročitati.