Gotovo je nemoguće biti živ i nikada ne “zaljuljati čamac”. I djeca vole zaljuljati čamac. Smijući se i uživajući u ljuljanju čamca, ne traže od nas samo da udovoljimo njihovim željama, već od nas zahtijevaju da posve promijenimo svoj život uživajući u trenutku opuštenosti i razonode. Djeca koja istinski uživaju u igri vrlo dobro umiju porinuti čamac s obale u bujicu koju su roditelji čuvali od njih kao najskrovitiju tajnu.
Odrastanje je zaista ljuljanje čamca, zar ne? Koliko smo samo nezadovoljni i potišteni kada naši supružnici ili članovi obitelji rastu i mijenjaju se, a da nas prethodno nisu na vrijeme upozorili na promjenu koja se u njima zbiva.
Život uvijek zaljulja čamac. Upravo kad pomislimo da je svrha življenja u tome da sve bude onako kako mi želimo i da tako zauvijek ostane…, planovi se promijene…, ljudi se promijene…, život se promijeni…
Samo se od mrtvaca može očekivati da neće zaljuljati čamac kojim se vozimo kroz život, a čak nas i oni ponekad iznenade.
“Meditacije za one koji (možda) previše brinu”, Anne Wilson Schaef
Quantum, Zagreb, 2000.