Ima tisuće stvari, događaja, scena, u svakome od nas iz najsretnijeg doba života, za koje bi bilo bolje da smo ih zaboravili.
I to možda najbolje da smo zaboravili upravo ta “sretna sjećanja”, jer sreća se užegne. Standard veselja trebao bi iz godine u godinu rasti.
Tko zaboravlja, stvara prostor za nove misli. Tko se hermetički zatvara u sadašnju ili proteklu sreću, na njoj će ostariti i osijediti. Zaboraviti, ne znači sasvim ugasiti, što bi bilo nemoguće, jer mi smo zbroj naših iskustava.
Svaka scena, svaki miris, svaka riječ i svaki poljubac organski su sastavni dijelovi – utkani u “ja”, bilo da su i izbrisani, pokopani, nevidljivi, a ipak stalno spremni da po zagonetnim zakonima asocijacije izrone na površinu.
Ne izvlačite tvrdoglavo i manijski grupu sjećanja, čime ona postaju previše vrijedna. Pravo iskustvo je ono koje se zaboravi. Tko se želi pobjedonosno odvesti ravno u savršenstvo, kola za njega ne smiju biti neravnomjerno opterećena.
Ima ljudi koji oživljavaju u mislima protekle borbe sa starim protivnicima. Mora se priznati da te dugogodišnje “bitke duhova” uvijek završe kako treba, dakle, poražavajuće za odsutnoga. Tko misli da nije bitna jedna bezazlena jeftina solipsistička zadovoljština za one neugodnosti koje smo pretrpjeli, ljuto se vara. To je najskuplji luksuz kojem se čovjek predaje, jer košta života. Tko mu se poda, plovi kao u oblaku psihičkog mrtvačkog otrova, zatvara se u prividan život, koji je odavna istrunuo. Nitko ne može tijelo održati svježim i lijepim ako se brani istrošenim mislima, izmetinama svojih stari ega!
Novi dotok, nova budućnost, u takvom stanju nalaze stanice duše slijepljenima. Meso, kosti, srž i krv postale su ukočene ljuske mrtvog duha. Teret ljuske koji stalno raste mora slomiti čovjeka do temelja.
Samo onaj tko odbacuje svoje istrošene ljuske i teži naprijed novom, njemu dolijeće život s novim mislima. “Moći umrijeti svaki dan”, znači da je bilo koja jučerašnja misao danas sigurno mrtva.
Učiti nešto zaboraviti, jednako je važno kao i učiti nešto zapamtiti.
“Moć duha”, Prentice Mulford, str. 35
Nova Arka, Zagreb, 1994.
