Odgovore na pitanja za ovu temu potražila sam ovoga puta nešto malo dalje od uobičajenoga, u Osnovnoj školi “Mato Lovrak”, u Kutini. Po dogovoru, tamo me dočekala pedagoginja Vedrana Banda, moja nekadašnja radna kolegice.
Poznavajući njeno
ugodno radno okruženje i uvijek dobro raspoloženje, ali i razvijene radne
navike (za moj pojam i prerazvijene), znala sam kako je ona prava osoba za
ovaj intervju. Uvijek smo ju mogli tražiti
savjet i pomoć, kako mi, tako i polaznici spomenute osnovne škole, pa ne
vidim razlog zašto to ne bih učinila i sada…
Pretpostavljam kako svi znaju da se nitko od nas ne rađa s radnim navikama, njih se mora razvijati. Objasnite nam, za početak, kako i kada početi?
Naravno, s
radnim navikama se ne rađamo, to je dio razvojnog procesa koji se usvaja
tijekom života. Pozitivno usvojene radne navike imaju veliki utjecaj na život
svakoga čovjeka.
Mnogi uspješni znanstvenici, umjetnici, sportaši ističu da
životne rezultate zahvaljuju prvenstveno upornome radu, a manje nasljednim
osobinama (talentu, intelektualnim sposobnostima, tjelesnim predispozicijama…)
Stoga, proizlazi da su na vrijeme i pravilno usvojene radne navike preduvjet uspješnoga napredovanja djeteta u životu
općenito.
Radne
navike usvajaju se postepeno kroz dugi period odrastanja. S usvajanjem radnih
navika posredno počinjemo već samim djetetovim rođenjem. Čim dijete dođe na
svijet osiguravamo mu adekvatnu njegu i životne uvjete koji prate određeni
ritam – hranjenje, spavanje, kupanje koje prati dnevni raspored i odvijaju se u
približno istim vremenskim intervalima.
Kako
dijete raste, tako raste i njegovo uključivanje u obiteljski život. Igra je djetetova osnovna aktivnost i putem
igre dijete općenito uči u ranom periodu sve životne vještine. Čim počne
svjesno sudjelovati u komunikaciji i interakciji s drugim članovima obitelji,
možemo govoriti o početku razvoja radnih navika. Optimalno vrijeme je teško
odrediti jer je individualno za svako dijete ponaosob. Smatram da u vrijeme
kada dijete počinje hodati i samostalno se baviti određenim aktivnostima – igrati
se, usvajati higijenske navike, a to je otprilike oko godine dana života ili
nešto ranije, ono se može početi navikavati na pospremanje igračaka, oprati
ruke prije obroka, obrisati usta salvetom nakon obroka, dohvatiti predmet koji
od njega tražimo i odložiti ga na mjesto koje mu pokažemo i sl.
Smisao navikavanja djeteta na određene radnje, tj. usvajanje radnih
navika već od najranijeg djetinjstva je priprema djeteta za proces školovanja i
život uopće.
Koje radne navike bi se trebale razvijati kod djece predškolske dobi?
Aktivnosti
kojima se dijete bavi, pa tako i usvajanje radnih navika, trebaju biti
usklađene s uzrastom i mogućnostima djeteta. U predškolskom razdoblju dijete
stječe temelj za uspješno školovanje. Predškolsko razdoblje najburnije je u
životu svakog pojedinca. Rast i razvoj djeteta u tom je razdoblju začuđujuće. U
samo nekoliko godina, od bespomoćne bebe koja potpuno ovisi od pomoći okoline, pred
nama osvane mali čovjek koji može filozofski razmišljati, koji upija nova
znanja magičnom moći, koji paralelno može komunicirati s okolinom na više
jezika… koji nas u svakom pogledu oduševljava svojim sposobnostima.
To je
razdoblje kada se stječe temelj navika kulturnog ophođenja, higijenskih i
pozitivnih radnih navika, koje će se tijekom života samo nadograđivati.
Tako se dijete može tijekom predškolskog perioda
primjerice navikavati da održava urednim svoj izgled – da se samostalno umije,
počešlja, opere zube, pusti vodu nakon obavljanja nužde, pospremi igračke nakon
igranja u za to predviđeni prostor, samostalno pere ruke prije jela, koristi
ubrus za vrijeme obroka, da svoj pribor za jelo (šalicu, tanjur…) odloži u
sudoper ili perilicu posuđa nakon obroka. Također, može se brinuti o svojoj odjeći i obući na način da ju
uredno odlaže kod skidanja, ali i obavlja jednostavnije i neopasne poslove u
kućanstvu uz pomoć i nadzor roditelja i starijih članova obitelji – poravnati
krevet nakon ustajanja, zaliti cvijeće, nahraniti kućnog ljubimca, pomesti pod,
izvaditi poštu iz poštanskog sandučića, očetkati cipele, obrisati prašinu s
namještaja i sl…
Najvažniji u procesu usvajanja radnih navika je osjećaj dobrovoljnosti,
a ne prisile. To je proces koji se odvija postupno i radne obveze koje usvaja i
preuzima dijete, stječu se putem igre, strpljivo i dosljedno. U zahtjevima
prema djetetu treba biti odmjeren – prilagoditi zahtjeve uzrastu i mogućnostima
djeteta, ali treba biti strpljiv i dosljedan u zahtjevima i pomoći kod njihovog
izvršavanja. Odrasli u svojim nastojanjima i zahtjevima često griješe jer nisu
dosljedni i dovoljno strpljivi. Ako npr. zahtijevamo da dijete pospremi svoje
igračke u kutiju, tada tom zahtjevu moramo biti dosljedni svakodnevno, a ne
samo povremeno kad se nama to čini zgodno. Ponekad nemamo dovoljno vremena,
žuri nam se ili nam se jednostavno ne da „ natezati“ s djetetom koje odbija
izvršiti obvezu pa to učinimo umjesto njega. Tu leži korijen problema u
kasnijem izbjegavanju izvršavanja obveza, što za posljedicu ima i poteškoće
u razvijanju radnih navika za obavljanje školskih obveza.
Polazak u školu nova je stranica u životu djeteta i njegovih roditelja. Na koji način motivirati dijete i stvoriti mu radne navike učenja?
Polaskom
djeteta u školu u obitelji se događaju mnoge promjene, prvenstveno
organizacijskoga karaktera. Ima djece
koja lako uče i na to ih ne treba posebno poticati. Dijete zainteresirano za
matematiku može rješavati zadatke satima, samo zato što mu je to zanimljivo. Za
takvu djecu kažemo kako imaju razvijenu unutarnju ili intrizičnu motivaciju.
Međutim, ima djece koja za školske aktivnosti nemaju prirodnog interesa
i rade to samo zato što moraju, boje se kazne, znaju da će razočarati roditelje…
Ima i onih koji su potpuno nezainteresirani te ih se teško pokreće i uz
poticaj, nagradu, pohvalu…To su mučne i teške situacije za roditelje i djecu.
Roditelji neprestano moraju opominjati dijete na školske obveze koje su njemu
mrske. Općenito je poznato da nikoga ne možemo naučiti nekoj radnji ili znanju ako
to ne želi. Zato je od presudne važnosti dijete motivirati za nastavni rad i
aktivan pristup rješavanju školskih obveza. Kako bi dijete moglo što aktivnije
i produktivnije učiti, od velikog je značaja osigurati mu optimalne uvjete za
učenje. Oni više ovise o općem obiteljskom okruženju nego o materijalnim
prilikama obitelji.
1. NAJVAŽNIJE
JE POZITIVNO OBITELJSKO OZRAČJE
Iako je organizacija učenja otežana u skučenim stambenim i lošim materijalnim prilikama, sloga roditelja i
njihova zajednička briga za učenje i odgoj djece je najvažnija za psihičko zdravlje
djece.
2. DNEVNI RASPORED RADA U KUĆI
Dijete mora i želi znati kada je vrijeme za jelo, učenje, igru spavanje…
Taj kućni raspored treba biti rezultat
zajedničkog dogovora roditelja i djece.
- KADA UČITI? To ovisi od turnusa koji dijete pohađa. Važnije je
pitanje što se uči koji dan?
Jesu li to predmeti koje je dijete imalo toga dan u školi ili predmeti koje ima
sutradan po rasporedu sati? Svi autori se slažu da treba učiti predmete koji su toga dana bili u školi. Zašto?
Ako se prisjetimo krivulje zaboravljanja,
znamo da je zaborav najveći neposredno nakon učenja (prvi i drugi dan nakon što
je gradivo upoznato). Ako se istoga dana izradi zadaća, ponovi gradivo i
nadopuni to znanje iz bilježnice ili udžbenika, zadano će se gradivo naučiti
brže i lakše. Kada opet taj predmet dođe po rasporedu, gradivo je potrebno samo
kratko ponoviti. Dakle, prvi dio učenja
treba učiti gradivo koje je bilo taj dan u školi (i napisati zadaće), a drugi
dio učenja treba ponoviti gradivo za slijedeći dan (zadaće su već napisane). - DOMAĆE ZADAĆE su izuzetno važan i odgovoran posao svakog
učenika, koji treba obavljati savjesno i redovito. Zainteresiranost roditelja
za njegove domaće zadatke djeluje na dijete stimulativno. Djetetu treba savjet
i razgovor s roditeljem. Ponekad je jednostavnije djetetu nešto napraviti nego
ga podučiti kako će to napraviti sam (“Kada nemam vremena, niti živaca – uzmem
i napišem mu lektiru jer to sam ionako nikada ne bi napravio!”). Pogrešno je
pisati zadaće umjesto djeteta! Ne činite ništa umjesto djeteta! Objasnite i
potičite, pokažite sličan zadatak ali zadaću
neka dijete radi samo, uz vašu pomoć!
3. STALNO MJESTO ZA UČENJE od velike je važnosti.
To ne mora
biti zasebna soba, može biti stol ili dio stola u zajedničkoj prostoriji. To
mjesto omogućuje mu uredno držanje školskog pribora, kao i bolju koncentraciju
za rad.
4.
PRAVILNO OSVJETLJENJE
Svjetlost
djetetu (ako je dešnjak) uvijek mora dolaziti s lijeve strane (to se odnosi na
dnevno i umjetno osvjetljenje) i
obrnuto. Stolac na kojem dijete sjedi obavezno mora imati naslon koji
podupire leđa.
5. POMOZITE DJETETU NAPRAVITI PLAN UČENJA!
Neka svakodnevno planira koliko mu je vremena potrebno za pojedinu etapu
učenja. Plan mora biti na vidnom mjestu i nakon učenja, treba vidjeti je li planirano i ostvareno. Dijete treba poticati
na svakodnevno i redovito učenje.
Najuspješnije je učenje raspoređeno u vremenu. Efikasnije se uči svaki dan 1
sat, nego svaki treći dan po 3 sata. Ako se u danu uči nekoliko predmeta, treba
početi s onim težim i manje zanimljivim. U početku treba intenzivno ponavljati
pa i “prenaučiti gradivo” jer će proces zaboravljanja tada biti sporiji. Takvo
gradivo kasnije se može ponavljati u dužim vremenskim intervalima.
6. NAUČITE DIJETE TEHNIKAMA AKTIVNOG UČENJA!
- Napravite strukturu lekcije nakon prvog čitanja (uočite osnovni pojam ili nekoliko njih).
- Potičite dijete na učenje s olovkom i papirom
tj. da pravi bilješke (ne automatski prepisivati tekst lekcije nego uočavati bitno i iz svakoga
odjeljka zapisati po jednu ili dvije rečenice). - Postavljanje pitanja – tu se dijete uči razumijevanju i
uočavanju bitnog. Ujedno se priprema na moguća pitanja učitelja. Glasno
prepričavanje lekcije također daje uvid u
razumijevanje pročitanog .
7. Učenje
nije uvijek ugodna aktivnost. Omogućite djetetu PAUZU NAKON SVAKE ETAPE učenja,
koje ste zajednički dogovorili uz SAMONAGRADU. To može sitnica koja dijete veseli – kocka čokolade , čaša soka,
kompjuterska igrica, crtić na TV, omiljena serija… Tako će etape učenja biti efikasnije i dijete će rado učiti
iščekujući trenutak ugode.
8. POŠTUJTE UMOR DJETETA. Jedan dan u tjednu omogućite mu
aktivno odmaranje. Po mogućnosti, organizirajte zajedničko obiteljsko druženje
u prirodi i relaksaciju.
Možete li dati nekoliko savjeta kako bi roditelji mogli lakše potaknuti dijete na aktivniji odnos prema školskim obavezama?
U želji za poticanjem djece na aktivniji odnos prema “školi”, roditelji
često pribjegavaju sistemu nagrađivanja
i kažnjavanja. Ova su sredstva učinkovita samo ako se razumno
upotrebljavaju.
Kada,
zašto i kako nagraditi ili kazniti
dijete? To si pitanje često postavlja svaki odgovoran roditelj. Svoju djecu
nagrađujemo i kažnjavamo najbolje što znamo, u najboljoj namjeri, a često to
činimo kao što su i naši roditelji činili nama (“Batina je iz raja izašla! I
ja sam dobio od svog tate batina pa što mi je bilo, sada vidim da je to i
trebalo! Bit će bolji čovjek kada naraste! Pa kad se već mene ne boji, neka se
bar boji šibe! Tko plače manje će piškiti!”…).
Kako i kada primijeniti nagradu ili kaznu kako bi se najučinkovitije
potkrijepilo željeno a, prekinulo neželjeno ponašanje? Evo nekoliko korisnih
savjeta:
1. NAGRAĐUJTE I POHVALJUJTE POZITIVNO PONAŠANJE – mnogi
roditelji kritiziraju i kažnjavaju loše ponašanje kod svog djeteta a preko
dobrog prelaze kao da se ništa ne događa. Smatraju da je sasvim normalno da
dijete redovito održava higijenu, posprema krevet, uči, piše zadaće, poslušno
je i sl., te ne zapažaju ono što djeca čine savjesno i dobro. Pohvala ima
magičnu moć, djeluje poticajno na razvoj samopoštovanja i osjećaja osobne
kompetencije. Dijete koje je stalno kritizirano počinje o sebi misliti loše, a
to ga dodatno sputava u pokušajima da promijeni svoje ponašanje.
2. UZ KAZNU NAGLASITE KOJE PONAŠANJE OČEKUJETE– nemojte samo govoriti “Da
se to više nikada nije ponovilo! Ne radi to! Znaš da se to ne smije!“, već uz
kaznu uvijek treba djetetu reći koje ponašanje i što ubuduće treba raditi.
Rečenicu “Da se ovo više nikada nije
ponovilo !“, zamijenite s “Ubuduće očekujem da mi bar dva dana ranije kažeš za
kontrolnu, pa ću ti moći pomoći!“
3. KAO KAZNU USKRATITE NAGRADU – ne vičite i ne tucite, nego
uskratite zadovoljstvo (nešto što
dijete voli – igranje PC-a, gledanje TV-a, izlazak, posjet prijatelju, džeparac
i sl.), ali uvijek objasnite zašto ste to učinili i što ubuduće treba raditi da
do kazne ne dođe.
4. KAZNA MORA BITI VREMENSKI OGRANIČENA – ne govoriti “Do daljnjega
nema igre s prijateljima! Sve dok se ne popraviš ne možeš izlaziti u park!…“
Vremenski neograničena kazna demotivira, a ako je preduga, gubi vezu s
nepoželjnim ponašanjem zbog koga je
izrečena. Treba reći: “Igrice ne možeš igrati tri dana! Napiši zadaću i
pročitaj 30 str. lektire, pa onda možeš nazvati prijatelja!“ Osobno mislim da
vremenska kazna dulja od tjedan dana neće imati pozitivan učinak, jer će dijete
već zaboraviti zašto je izrečena.
5. NE PRIJETITE AKO PRIJETNJE NE MISLITE PRIMIJENITI
– npr. “Nećeš
ići na izlet ako budeš imao dvojku u
svjedodžbi!“(a unaprijed znate da to nećete učiniti). Česte su i prijetnje
tjelesnim kaznama kao npr.: “Pokazat ću ja tebi, čekaj-čekaj samo, zube ću ti
izbiti, kosti ću ti polomiti, glavu ću ti zakrenuti…“. Prvi puta kada to
napravite, vaše prijetnje neće imati nikakav učinak. Razmislite prije nego što
odredite kaznu. Neka to bude kazna koju ćete moći i htjeti provesti u djelo.
6. KRITIZIRAJTE SAMO PONAŠANJE A NE LIČNOST – dijete potičite i hvalite kao osobu, ali
kritizirajte isključivo ponašanje. Ne govorite “Kakav si ti glupan! Od tebe
nikada ništa! Nisam ni mislio da ćeš to napraviti kako treba! Ma što sam drugo
od takve šeprtlje i mogao očekivati!“… treba reći npr.: “Ovo što si danas
učinio bilo je zaista glupo, nepromišljeno. Ubuduće budi
pažljiviji. Ovaj tvoj postupak je pogrešan, nadam se da to i sam uviđaš.
Da vidimo kako to ubuduće možeš izbjeći.“
7. NE KAŽNJAVAJTE TJELESNO – batine su traumatične i
imaju psihičke posljedice na dijete. Možda su kratkotrajno efikasne i
ostavljaju dojam da “popravljaju stvari“, ali na duge staze kvare odnos između
roditelja i djece, te ih ona nerijetko u razdoblju puberteta “isključuju“ iz svojih
života.
8. REAGIRAJTE I NA DOBRO I NA LOŠE PONAŠANJE – budite uključeni u život
djece. Neki roditelji reagiraju samo kada dijete učini nešto loše. Inače zbog
svojih osobnih obveza ne posvećuju dovoljnu pažnju razgovorima i druženju s
djecom. Kada je uspješno roditelji smatraju da tako i treba biti. Na taj se
način komunikacija s djecom odvija isključivo kroz neuspjeh. U ekstremnim
slučajevima sposobno dijete želi privući makar i samo negativnu pažnju svojih
roditelja te se devijantno ponaša ili pati od neuspjeha u školi. Često je to
nesvjesna reakcija na nedostatak pažnje i emocionalne prisnosti roditelja i
djece.
Trebaju li roditelji svojim ponašanjem biti uzor djeci i tako ih još više potaknuti?
Kao što
kaže poznata narodna poslovica “Djeca nas ne slušaju, ali ne propuštaju priliku
da nas oponašaju“.
Naravno da
su osobne roditelja i odgojni stil presudni u formiranju dječje osobnosti. Ne
možemo od djece zahtijevati urednost i higijenu u neurednom i prljavom domu. Ne
možemo djecu poučavati zdravom načinu života sa zapaljenom cigaretom u ustima
ili s čašom alkohola u ruci. Ne možemo im govoriti o značaju i ljepoti
književnosti u domu u kojem nema niti jedne knjige ili ako i sami ne čitamo…U
svojim zahtjevima tada jednostavno nismo uvjerljivi. Prema tome, trebamo
se i sami ponašati tako i sami težiti onim osobinama koje želimo
razviti kod svoje djece. Pozitivan primjer je najbolji učitelj!
Djeca
trebaju biti aktivni članovi obitelji u kojoj žive-savjetuje pedagoginja Banda
za kraj i dodaje kako ih sukladno uzrastu treba uključivati u aktivnosti koje
se u obitelji odvijaju.
prof. Ivana Grbavac