Iziđete li na otvoreno za vedre, tamne noći i podignete pogled prema nebu, ugledat ćete tisuće zvijezda. Jeste li kad pomislili da mi na Zemlji nikada ne bismo vidjeli svjetlo zvijezda kad ne bi bilo svemirske tame?
Za
sve tamno ili crno obično mislimo da je loše ili možda ne tako vrijedno kao
nešto bijelo ili svjetlo. Ili za nešto
crno možda mislimo da nije ništa, jer nema boje. Sa znanstvenog gledišta, riječ
je o nedostatku svjetla, te bi se moglo nazvati iluzijom ili nevidljivim.
Odlazak u kino može vas podsjetiti na to koliko je važno da dvorana bude u
tami, jer upravo tama omogućuje da se film najbolje vidi.
Možda
to nebesko svjetlo u svakome od nas – također ima tamnu pozadinu na kojoj
postaje tako osvijetljeno. To nije destruktivna ili negativna tama, nego nužan
temelj snage. Bi li ta tama možda mogla biti ono što nazivamo poniznošću, sposobnošću priznavanja da možda ne znamo sve
ili da svima ne možemo biti sve?
Poniznost
nije omalovažavanje samoga sebe. Vjerovati da nemate nikakvu vrijednost,
ili da ste stvoreni s nekakvim manama ili kao nesposobna osoba, može biti
glupo. Poniznost odražava mudrost. Riječ je o svijesti o tome da ste stvoreni s
posebnim darovima i sposobnostima koje trebate podijeliti sa svijetom; no to
može biti i razumijevanje činjenice da ste jedna od brojnih duša koje je
stvorio Bog i da svaka od njih u životu igra važnu ulogu. Poniznost znači da
znate da ste pametni, ali i da ne znate sve. Pritom prihvaćate da imate
osobnu moć, ali i da niste svemogući. Upravo to nešto nevidljivo – ljepota koja
kao potencijal postoji u svakome od nas – daje nam život.
Kao
što je stablu potrebno jako korijenje kako bi moglo rasti uvis, ili kao što
neboder mora imati duboke temelje kako bi podnio sva naprezanja, i nama je
potrebna snaga poniznosti kako bismo dosegli najveće za nas određene visine.
“Knjiga životnih zakona”, John Marks
Templeton, str 212
Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.
