Jeste li pročitali bajku o toplim pahuljicama? Ukoliko jeste, možda će vas zanimati teorijska obrada.
O čemu se zapravo radi?
Postoje primarne biološke potrebe, za hranom,
vodom, kisikom, spavanjem. Svima nam je jasno da bez njih čovjek ne može
preživjeti. No koliko su važne naše emocionalne potrebe? Koliko je važna
potreba za sigurnošću, pripadanjem i ljubavlju, poštovanjem i samopoštovanjem,
za samoaktualizacijom? Što se događa kada čovjeka okolina ignorira, kada je za
njega nezainteresirana, kada s njim ne komunicira ni na koji način? Jesu li
posljedice “samo” emocionalne?
Američki psihoanalitičar mađarskog porijekla
Rene Spitz još je 1945. godine istraživao razvoj djece koja su zanemarivana u
domovima za nezbrinutu djecu. U to su vrijeme sirotišta bila organizirana puno
drukčije nego danas – vodilo se računa samo o zadovoljenju fizičkih potreba
djece, a o emocionalnoj strani nitko nije vodio računa. Smatralo se da društvo
daje dovoljno tome što osigurava fizičko preživljavanje djece bez roditelja.
Rezultati Spitzovih istraživanja uzrokovali su korjenite promjene u
organizaciji domova za nezbrinutu djecu svugdje u svijetu.
Ono što je Spitz utvrdio bilo je za to
vrijeme zaprepašćujuće: Djeca kojoj je nedostajala roditeljska njega, usprkos
normalnoj prehrani i zadovoljenju drugih fizičkih potreba, po svim su parametrima fizičkog razvoja
pokazivala zaostajanje u odnosu na djecu koja su imala roditeljsku njegu:
Smrtnost je bila statistički značajno veća, visina djece bila je ispod
prosjeka, psihosomatski poremećaji znatno češći…
Ono što je interesantno jest da su ta djeca
pokazivala veće zaostajanje u fizičkom razvoju ne samo od djece koja su
dobivala ljubav i njegu, nego i od zlostavljane djece! Kako je to moguće? Zato
što je čovjekova potreba za bilo kakvim podražajem, odzivom okoline na njegovo
ponašanje tako jaka da ju bolje zadovoljava i bilo kakav, pa i negativan
podražaj, od apsolutnog nedostatka podražaja.
Iz gladi za podražajima razvija se glad za
dodirom, tj. potreba za tjelesnim kontaktom s nekim drugim živim bićem. Za
djetetov razvoj najbolji je oblik dodira
koji proizlazi iz intimnosti s majkom, a u odrasloj dobi ta glad za dodirom ne
nestaje već se iz nje razvija glad za prepoznavanjem, tj. glad za stroukom.
Strouk
je jedinica prepoznavanja i jedinica pažnje. Manifestira se kroz
tjelesni dodir ili kroz riječi, pogled, pokret, postupak. Strouk je istinita i
važna informacija koju dajemo drugoj osobi o njoj i za nju. U socijalnim
kontaktima umjesto fizičkog dodira pojavljuje se simbolička forma:
primjećivanje, pažnja i priznanje.
Biti prepoznat, bilo pozitivni ili
negativno, ali istinito od izuzetne je važnosti za djetetov razvoj, za
razvijanje osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja. Pozitivno prepoznavanje nas
stimulira, a negativno nam daje mogućnost za korekciju – što podrazumijeva rast
i razvoj. U tom smislu bolje je i negativno prepoznavanje nego nikakvo – veće
će traume doživjeti dijete koje je nevidljivo nego ono koje zadirkuju i kojem
se rugaju.
Gledan iz ove perspektive, uspjeh društvenih
mreža puno je jasniji – on se može zahvaliti prvenstveno razmjeni stroukova. Na
facebooku primjerice takve ćemo stroukove dobivati često i u velikim
količinama. Svaki “like“ koji kliknemo mišem znači strouk za osobu čiju smo
sliku, status ili tekst označili da nam se sviđa. Kada “bocnemo“ prijatelja –
to je strouk. Kada osjetimo sami potrebu za stroukovima, dovoljno je da
promijenimo sliku profila i ispod nje će se naći u vrlo kratkom vremenu veliki
broj stroukova.
Ovdje se nećemo baviti raspravom koja je
vrijednost ovakve izmjene stroukova i je li njihova vrijednost veća, jednaka,
manja… od stroukova u pravom, fizičkom svijetu. No činjenica je da deseci
milijuna ljudi u svijetu lutaju virtualnim prostorom zbog sasvim prirodnog
poriva, “gladi“ koja je očito nezadovoljena u stvarnom svijetu, a kojoj svi mi
moramo na neki način udovoljiti, jednako kao što moramo udovoljiti i potrebi za
hranom.
Bajka o toplim pahuljicama ima sasvim
jednostavnu poruku: Dajte ljudima stroukove, jer oni se neće istrošiti. Ne
postoji vreća puna stroukova koja se može isprazniti. Ne morate biti štedljivi
– koliko god ih dajete, imat ćete uvijek novi strouk za novu (ili staru) osobu
u vašem životu.
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko,
dipl.soc.rad
psihoterapeut, NLP
trener
certificirani trener komunikacijskih vještina
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)
