Odgoj djeteta je uvijek izazovan i zahtjevan posao te ponekad roditelji nisu sigurni jesu li postupili na pravi način. Jedan od svakako najzahtjevnijih segmenata odgoja je postavljanje granica djetetu i učenje djeteta novim pravilima.
Kada se postavljaju granice, uvijek je važno uzimati u obzir djetetove emocije i priznati ih da postoje (“Vidim da si tužan/a, ali…“). Drugi dio postavljanja granice je davanje informacije što nije u redu te pružanje alternative koja je u redu. Upravo taj drugi dio je u biti klasično učenje novog gradiva i usvajanje novih informacija. Uvijek nam je cilj kada djeca nešto uče da zaista usvoje gradivo i da efekti budu dugoročni. U tom kontekstu, roditelji imaju priliku dijete od malena naučiti učiti i promišljati o novim informacijama, a djeca će to onda vrlo vjerojatno zadržati i kroz školovanje.
Asimilacija nasuprot integraciji
Asimilacija pravila je u potpunosti usvajanje pravila zato jer je nešto jednostavno tako kako je, bez propitkivanja ili ulaženje u dubinu razloga zbog čega je to tako. Nasuprot tome, integracija pravila ponekad znači da pravilo neće biti usvojeno u cjelini ili u izvornom obliku kako je postavljeno. No, dijete će u potpunosti razumjeti zašto je to pravilo takvo kakvo je i integrirati ga dugoročno. Recimo, u školi želimo da djeca uče, a ne “štrebaju”. Ovo prvo podrazumijeva da dijete zaista shvaća novo gradivo te da će ga uspješno integrirati u već postojeće znanje. “Štrebanje“ najčešće znači da će dijete vrlo brzo zaboraviti što je učilo, iako je možda provelo vremenski jednaku količinu vremena nad zadanim gradivom.
Naravno, dijete mora biti kognitivno zrelo da bi razumjelo pravilo, tako da dvogodišnjaku sigurno nećemo ići detaljno objašnjavati zašto ne može gurati prst u struju. Reći ćemo mu vrlo eksplicitno “ne” i da je to zabranjeno. No recimo petogodišnjak bi možda išao vidjeti što će se dogoditi ako ga ipak gurne, jer iako zna da je to zabranjeno, nije siguran točno zašto. Kada učimo dijete novom pravilu, dobro je izdvojiti smireni trenutak za to, kako bi odgovorili na sva dječja pitanja koje će to pravilo probuditi. Zato je dobro probati unaprijed anticipirati neke situacije gdje će se to pravilo moći primijeniti.
Na primjer, želimo naučiti dijete da pozdravi kada ulazi u dućan. Pozdravljanje je socijalno poželjno ponašanje i dio svakodnevnog bontona pa samim time ponekad može biti apstraktnije djeci zašto je to poželjno. Nekakvo detaljnije objašnjenje osim “Jer se to radi“ ili “Jer je to lijepo“ je da se prodavačica onda osjeća sretnije, da stvaramo prijateljske odnose s ljudima u okolini, da potičemo međusobnu komunikaciju, potičemo ljude da nam pomognu ako nam zatreba pomoć itd. Osim toga, kada se uči pravilo, dobro je ostaviti mogućnost izbora djetetu te mogućnost dogovora oko prihvatljive alternative. Na primjer, djetetu je predugačko ili mu se ne sviđa “Dobar dan“, može samo odabrati na koji način će pozdraviti (s „Bok“, „Dan“, mahnuti itd.). Ako odaberemo pregovaranje (ako je takvo pravilo da postoji ta mogućnost), možete provjeriti s djetetom je li mu to prihvatljivo. Na taj način ga potičete na razmišljanje i dajete mu do znanja da vam je važno njegovo mišljenje. Na primjer “Ako ti se ne sviđa dobar dan, možeš reći samo bok teti. Kako ti to zvuči?“. U slučaju da mu se ne sviđa vaš prijedlog, možete ga pitati da samo da neki prijedlog.
Ovakav način učenja novih pravila naravno nije uvijek izvediv (postoje pravila važna za preživljavanje oko kojih nema pregovora), ali je dobro poticati gdje postoji mogućnost za to. Na taj način razvijamo kritičko razmišljanje kod djeteta, potičemo kreativnost mišljenja te aktivno preuzimanje odgovornosti za svoje postupke i odluke.
Foto: Shutterstock
