Poznato – nepoznato. Ravno –vijugavo. Čupavo – začešljano. Priznajem, u milijun različitih životnih situacija grčevito pokušavam postići to poznato, ravno i začešljano.
Našminkano, zabavno, pohvalno, brzo, s malo grešaka, najelegantnije rješenje, kako kažu matematičari. Perfekcionist sam od kad znam za sebe. Poznata definicija kaže da je perfekcionist osoba koja teži savršenstvu. Dodat ću, osoba koja teži da sve bude zaglađeno i ispravno, barem po njezinoj viziji ispravnog, koja dakako, paradoksalno može biti iskrivljena, infantilna, neracionalna.
Latinska riječ za glagol dovršiti, postići je perficere i upravo mi je taj pojam bliži kao korijen pojma perfekcionizam nego engleska riječ za savršeno. Perfekcionist je osoba koja uistinu neprestano teži postizanju nečeg novog. Zadovoljstvo koje tada doživi je privremeno i uvijek se tu nađe neka nova stvar koju treba “popraviti”, na kojoj treba raditi, koja nije dovoljno dobra. I tako u beskraj. Ovdje treba spomenuti da suvremene psihologijske teorije navode pozitivan i negativan perfekcionizam.
Čupava, gladna zvijer
Pozitivan je onaj u kojem je osoba motivirana željom za postizanjem uspjeha, dok negativan ima u sebi anksioznu crtu – u podlozi mu je strah od neuspjeha i upravo tu nastaje problem. Drugim riječima, dobro je postavljati si visoke ciljeve i težiti boljem, ali sve dok su ti ciljevi realni i ostvarivi i dok neuspjeh ne doživljavamo kao ogromnu, dlakavu i gladnu zvijer koja će nas proždrijeti ako joj se previše približimo. Strah od neuspjeha dovodi do toga da osoba pokušava svim snagama, što više kontrolirati svoju okolinu. Logika u pozadini je: više kontrole – manja vjerojatnost da će nešto poći po zlu. To je, pak, izrazito naporna strategija koja dovodi do ogromnog stresa, jer očigledno, mnoge stvari u životu ne možemo kontrolirati. S druge strane, stres je ništa drugo nego posljedica percepcije da nemamo dovoljno snage da udovoljimo zahtjevima neke situacije, odnosno, u ovom slučaju, da situaciju kontroliramo. Da pojednostavim stvari – istina je da smo mi negativni perfekcionisti često pod stresom. Glupim, nepotrebnim, stresom.
Sam sebi neprijatelj
Osim toga, perfekcionisti često imaju vrlo visoka očekivanja i od drugih ljudi, pa se onda ne samo razočaraju, nego im je tuđi neuspjeh i neispunjavanje očekivanja također izvor stresa.
Iako znanost kaže da je perfekcionizam relativno stabilna crta ličnosti, ja se nadam da je moguće jednom, nakon godina i godina iskustva, doći do toga da se manje brinemo, manje pokušavamo, a više živimo u trenutku.
Upravo je ovo potonje po meni osnovni problem perfekcionista – ometenost življenja u “sad i ovdje”. Perfekcionist je u “sutra”, on kalkulira sve moguće ishode i opcije, brine se grizući usnu i ako ima izraženu neurotsku crtu, redovito polaže veću vjerojatnost ne onu goru opciju.
Čovjek koji živi u trenutku pronalazi vlastiti osjećaj zadovoljstva iz samoga sebe, njegovo zadovoljstvo ne ovisi primarno o uspjehu u školi, na poslu, pohvalama drugih, nagradama, neprestanom napredovanju. I koliko god je dobro u sebi imati ono što u razgovoru s prijateljima nazivam drive – onu suštinsku snagu, unutarnji pogon i težnju da se stalno ide naprijed, bolje i više, da se ne zadovoljava s mediokritetom, i stavom “pa ima i gorih stvari”, toliko taj isti drive može biti najgori neprijatelj koji ugriza tamo gdje si najtanji. Ipak, stvarno vjerujem da ima nade za nas, preplašene perfekcioniste. Možda se tako i ja jednom odvažim zaigrati sa sestrom igricu na mobitelu u kojoj ona rastura, samo zato jer je zabavno i jer je okej izgubiti sa 100 razlike i to ne znači da sam motorički potpuno nesposobna. Barem znam pisati. Ispravak, barem se trudim pisati.
Foto: Shutterstock
