Šećem gradom, vodič prepričava život nekog poznatog vojskovođe čija skulptura krasi mali trg. Prekrasan je dan, plavi horizont se stapa sa zelenilom parka u daljini.
U sljedećem trenutku osjetim kako moja ruka, kao da ima vlastitu volju, poseže u džep i prije nego sam to do kraja osvijestila, već ne gledam više ni na koliko nogu stoji konj vojskovođe (jer to navodno govori o tome je li poginuo u bitci ili ne), ne vidim više ni obzor, ni park, ne čujem priču vodiča. Bitno je samo da uhvatim dobar kadar. Ne očima, nego mobitelom.
Sljedeća scena – penjemo se na trideseti kat velebne stare građevine s kojeg se vidi panorama čitavog grada i to za 360 stupnjeva. Da ti srce stane. Ipak, vrlo brzo protežem ruku s mobitelom u šaci što dalje mogu kroz zaštitne rešetke vidikovca i okidam sliku za slikom, sliku za slikom.
Na nedavnom sam se koncertu umalo rasplakala jer je kvaliteta noćnog snimanja moje kamere užasna i nisam mogla uhvatiti kvalitetan snimak kao drugi oko mene koji su imali skuplje igračke. To je to. Hitno mi treba novi, skuplji mobitel. Treba mi, iako sve te slike mogu naći na internetu, u tri klika mišem, a i ne bih snimila ništa ekskluzivno sve da imam i paparazzi objektiv. Ima toga još. Znate ono kad ljudi u restoranima čim im dođe hrana najprije vade mobitele i okinu dvije-tri? Čisto da se zna što jedu. Kako je to iritantno! E pa, i ja to radim. Redovito. I presmiješno mi je što se u tom trenutku osjećam tako glupo, ali nešto me tjera da svaki put kažem: ˝’Oćemo prvo slikat?˝ Želim ovjekovječiti tu prekrasnu hranu iako se fotka u većini slučajeva izgubi u moru drugih beznačajnih slika salata, mesa i krumpira i nikad je više ne pogledam.
Gle me, super mi je!
Pitam se zašto to radim i zašto sam kao masa drugih mladih ljudi danas, priznat ću, zapravo ovisna o tome da dokumentiram svaku beznačajnu stvar mobitelom? Zaista smo postali tragikomična generacija zombija s telefonima u rukama. Pitam se koji su razlozi tome. Najprije, ono najočitije – svi to rade. Popularno je. Cijelo to virtualno dijeljenje svega i svačega postalo je obilježje vremena u kojem živimo. Često nismo ni svjesni koliko vremena dnevno držimo mobitel u ruci jer je to postalo sastavni dio svakodnevnice većine nas.
Osim toga, fotografiranje svakodnevnice, putovanja, hrane, društva postalo je neizostavni dio samo-prezentacije mnogih ljudi, a posebice mlađih generacija. Dijeljenjem fotografija iz vlastitog života u virtualnom svijetu, osoba zapravo pokušava odaslati određenu poruku. ˝Pogledaj, super mi je. Zabavljam se.˝ To posljedično kod većine konzumenata te iste fotografije izaziva automatski i često nesvjestan odgovor – reakciju usporedbe s osobom na fotografiji. I tako jedni drugima šaljemo poruke kako nam je super, uspoređujemo se, odgovaramo na percipiranu poruku i tako u krug.
Prisutnost u trenutku
Zapravo nema ništa loše u tehnologiji i hvala Bogu da imamo pametne telefone koji danas zamjenjuju toliko mnogo različitih uređaja. Nema ništa loše ni u fotografiranju. To može biti divan hobi, umjetnost. Loše je kad opsesivno dokumentiranje svega što nam se događa ne ostavi vremena za istinsko uživanje, promatranje, osjećanje i jednostavnu prisutnost u trenutku koju ni jedna fotografija ne može zamijeniti.
Ako nas to škljocanje već toliko veseli, onda bismo svakako trebali više fotografirati ljude, a ne stvari. Mnogi će reći da si najljepše ispadnu na spontanim fotografijama, kad ni ne znaju da ih se snima. Neka plemena su kroz povijest odražavala vjerovanje da fotografija može ukrasti čovjekovu dušu. Mnogi se pripadnici tih plemena i danas boje kad ih se slika. Kad malo razmislim, ima nešto u tome. Okej, duše su na sigurnom, ali usiljene i namještene fotke zapravo ubijaju onu pravu emociju trenutka. Kao da time na trenutak zamrznemo vrijeme i isključimo se iz stvarnosti koja je iza objektiva kamere.
Zato je zapravo najljepše obilježiti spontane, radosne trenutke kojih se kasnije želimo sjećati. Sliku poznate pjevačice lako ćemo naći na bespućima interneta u tisuću sličnih poza, kao i sliku zalaska sunca, i kipa slavnog vojskovođe. Svaka fotka koja uspije prenijeti emociju je dobra fotka, ali nijedna nije tako dobra kao emocija koju možemo proživjeti onda kad su nam ruke i oči slobodne.
Foto: Shutterstock
