Aikido je spoj japanskih riječi, pri čemu “ai” znači sklad, “ki” je u prijevodu životna energija, a “do” put stalnog razvoja.
U vrijeme kada je svugdje u svijetu, pa tako i u Japanu, bjesnio Drugi svjetski rat, Morihei Ueshiba, koji je do tada vježbao sumo, džudo, različite forme džiju-džicua i mačevanje, počeo je poučavati aikido. Ta borilačka vještina, čiji korijeni sežu još u 9. stoljeće i samurajsku eru, u početku je nosila naziv aiki-džiju-džicu.
Trening je u to doba karakteriziralo često korištenje udaraca u vitalne točke, korištenje oružja i pravocrtniji pristup tehnikama nego što je slučaj u kasnijem razvoju aikida. Ueshiba je ubrzo počeo unositi sve više promjena koje su ga dovele do duhovnog prosvjetljenja, a pobjeda i poraz za njega više nisu postojali. Njegove su ideje bile o pomirenju suprotstavljenih sila, uništenju rata i nasilja, a ne o sukobljavanju, nadvladavanju snage neprijatelja.
Što je aikido?
Aikido je spoj japanskih riječi, pri čemu “ai” znači sklad, “ki” je u prijevodu životna energija, a “do” put stalnog razvoja. Njegovo učenje, kažu, ne poznaje granice, ni dobne, spolne, razinu obrazovanja… već ga trenirati mogu svi jer je aikido “umijeće mira”.
Aikido se u Hrvatskoj pak pojavio tek 1987., kada je u Zadru osnovan prvi klub, a u Zagrebu su ga 1992. pokrenuli Dobroslav Jakovljević i Marijan Kudrna, današnji voditelji Aikido društva Zagreb.
– Principi uma i tijela tiču se svakog čovjeka koji se zauzima za neki osobni boljitak, ali i onaj okruženja i ljudi s kojima komunicira. Osoba koja uči aikido širi pozitivu, njeguje sebe iznutra, poštuje druge kakvi god oni bili, što je najvažnije kada dođe do konflikta. Dok smo mi u dobrim odnosima s ljudima iz okruženja, sve je super, no tek u teškim vremenima, kako i kaže stara narodna poslovica, prepoznaju se junaci – poručuje Jakovljević.
Što se zapravo vježba u aikidu?
Aikido, kako stoji na stranicama Aikido društva Zagreb, nije samo borilačka vještina on je i put prema boljem disanju, većem unutarnjem miru i svjesnijem kretanju. Na svakom treningu razvijaju se različite vještine i navike koje mogu unaprijediti svakodnevni život.
1. Disanje (Kokyuho)
Disanje je intimna veza između uma i tijela. Kada smo opušteni, dišemo duboko i mirno; pod stresom disanje postaje plitko i ubrzano. Često se naviknemo na takav, “stresni” obrazac disanja, čak i kad izvor stresa nestane. U aikidu se uči disati dijafragmom, a već nekoliko jednostavnih vježbi može nas dovesti do opuštenijeg tijela i smirenijeg uma.
2. Meditacija
Tijelu znamo pružiti odmor, no koliko često to činimo za um? U aikidu je meditacija trenutak u kojem sjedimo mirno, u udobnom položaju, darujemo sebi 15–25 minuta i – ne radimo ništa. Upravo taj “odmor za duh” pomaže smanjiti nakupljeni stres.
3. Ki vježbe (Kenko Taiso)
Ove “inteligentne” vježbe povezuju um i tijelo. Kroz različite pokrete istražuje se granica i kvaliteta pokreta. Brojanje naglas otkriva koliko smo opušteni, jer glas odražava disanje, a disanje stanje našeg tijela.
4. Vježbe istezanja
Sve što je preko dana napeto i zgrčeno, potrebno je “otvoriti” i aktivirati u suprotnom smjeru. Istezanje vraća fleksibilnost, a velike mišićne skupine bit će nam na tome zahvalne cijeli život.
5. Aikido vježbe (Hitoriwaza)
Ovo su samostalne tehnike koje nas uče osjećaju vlastitog tijela i uma u kretanju. One su temelj rada s partnerom.
6. Tehnike (Kumiwaza)
Na vrhu aikido piramide nalaze se tehnike izvedene u paru. No cilj nije samo bacanje partnera. Svrha je razviti komunikaciju, prepoznati vlastite granice i naučiti ih nadilaziti.
Aikido trening tako postaje više od fizičke aktivnosti. On je način da upoznamo sebe, oslobodimo tijelo napetosti i pronađemo unutarnji balans.
(Ida Balog)
