Kada su mi stavili dijete na prsa, ja sam ga htjela beskrajno voljeti. Silno sam htjela vjerovati da to tako mora biti, ali ništa. Nikakvi osjećaji. Bila sam potpuno tupa. Prazna.
Smjestili su me u sobu i dijete mi nisu donosili cijelu noć (htjeli su me poštedjeti). A sva tri dana, koliko sam bila u rodilištu, nisam imala ni pet minuta mira jer su mi valjda svi došli u posjete i to je bilo grozno. Ja sam se znala pretvarati da spavam, no svejedno bi netko došao i budio me da malo popričamo.
Pokušala sam dojiti i to me strašno boljelo. S vremenom smo se navikli, ali dojila sam svega dva mjeseca. Podrške niotkuda.
Iako mi je porod bio grozan, brzo sam ga zaboravila, ali onih prvih godinu dana ne bih više nikad ponovila.
Jan je neprestano plakao. Zapravo, ili je plakao ili je spavao. Nije bilo sredine. A ja nisam imala pojma što s njim. Prvo je, kaže pedijatrica, bio gladan. Pa smo počeli s bočicama. Osjećala sam veliku krivnju i grižnju savjesti zbog toga. Onda je, činilo se, imao grčiće pa je opet plakao, pa su počeli rasti zubi već s četiri mjeseca i tome slično. Sto savjeta sa svih strana, a ništa ne pomaže. Ja sam bila umorna, neispavana, iscrpljena i bilo mi je svega dosta. Nisam ga imala komu ostaviti ni dva sata. Morala sam čekati muža da dođe s posla kako bih mogla otići samo na WC, a kamoli da sam mogla nešto drugo napraviti. Ono malo vremena što je Jan spavao, nastojala sam iskoristiti za pospremanje. Nisam se osjećala kao žena, stalno sam bila na nekom rubu između sna i jave. JA više nisam postojala. Imala sam osjećaj kao da više nisam važna, kao da je dio mene otkinut. Još i gore, imala sam osjećaj da više ne postojim. Nisam mogla spavati kad sam htjela, jesti kad sam htjela, tuširati se kad sam htjela…
Sad je postojao jedan mali egocentrični čovjek koji je tražio sve od mene, a ja na to nisam bila psihički spremna. Svaki dan imala sam veliku potrebu da izađem iz kuće barem na sat vremena, prošetam s prijateljicama, maknem se od svega što me tako silno gušilo i prisiljavalo da živim život koji više nije bio moj. Dugo mi je trebalo da to uopće sama sebi priznam i da uspijem reći da postoji nešto što ja ne mogu i ne znam sama napraviti te da mi treba pomoć.
