Sestra je na vršcima prstiju donijela bebice majkama. Svog Tina dobila sam zadnja. Ne, definitivno nešto nije u redu! Nemir se još više uvukao u mene.
Primijetila sam Blažine nabrekle kapke i blijedo lice. U tišini mi je spustila bijeli smotuljak s moje desne strane. “Oh, hvala ti Bože, živ je! Sve je u redu, znači!” Sumnje sam presretna ostavila iza sebe. Tada sam spustila pogled na dijete. Jasno su me gledale ukošene oči našeg mongića.
Srce mi se steglo, no zadnja slamka spasa darovala je mojemu licu čak i osmijeh. „Ha, ha, Blažica, baš si fora, ali vrati to dijete odakle si ga uzela i donesi mi moga Tinčića!“ Blaža je neumoljivo stajala na mjestu i licem punim boli vraćala me u stvarnost. U šoku sam, bez glasa, s kamenom u duši i sebična. “O Bože, oprosti mi po stoti put, molim Te da to ranjeno srce djeteta što leži kraj mene ne izdrži do drugoga dana. O, da, premili moj Bože i majčice Božja, samo neka umre! Što ću reći Mariju, kakvo sam mu to dijete rodila? Znam da će me ostaviti samu jer tko može živjeti s tim.”
