Onda se pojavio striček anesteziolog koji mi je došao ponuditi epiduralnu. Nije mogao vjerovati da je dobio odbijenicu pa je rekao: “Jeste li sigurni da nećete?”. A ja: “Potpuno sam sigurna”.
Onda sam počela sumnjati
u sebe, ako on već misli da bi mi epiduralna ipak možda trebala. Pogledao je na
CTG-u trudove i rekao: “Ne mogu vjerovati da vi uz ovakve trudove
rješavate križaljke i razgovarate sa sestrama”. Moram priznati da su tzv.
bolovi u jajnicima već bili intenzivni, ali za mene i dalje podnošljivi. U
svakom slučaju dobio je košaricu.
Vodenjak mi nije sam
puknuo pa ga je dr. Matijević vlastoručno sredio.
Uvijek sam zamišljala kako je u vodenjaku prozirna voda i da će taj dio poroda
biti dosta čist. Poda mnom je bila hrpa plahti koje su bile pune krvi i vode.
Dosta gadljiv prizor. Iako su to sestre često mijenjale, tome nije bilo kraja.
U tom cijelom razdoblju bila sam u predrađaonici. Soba kao i sve ostale, samo
što si neprestano priključen na CTG i što je uvijek netko kraj tebe.
Najgore od svega bilo bi
kada bi me liječnik došao pregledati da vidi koliko sam otvorena. Kad bih njega
ugledala, mrak bi mi pao na oči. Taj mi je pregled stvarno bio neugodan i
bolan.
