Tako je nekako prošlo i prvih mjesec dana koji su mi onda, iako ih se ne sjećam, ali znam da sam sama sebi rekla da ih moram zapamtiti jer su mi bili beskrajno dugi i iscrpljujući, prošli zapravo vrlo brzo!
Naime, kod svega toga
zgodno je što zapravo cijelo to vrijeme prođe vrlo brzo i pola toga se više ne
sjećaš! Ne znam zašto, ali ta amnezija je kod mene trajala i malo duže.
Beskrajno me živcirala moja zaboravnost u svakodnevnom životu, primjerice,
zaboravljala sam gdje sam ostavila ključeve od kuće, gdje mi je dudica, jesam
li ugasila ring na štednjaku i sl.
Ali čini mi se da je i to prošlo, naime, tu zaboravnost pripisujem upravo tom
vremenu…
Već smo se kol’ko-tol’ko
navikli svi na sve, dijete sam dojila i, naravno, kao i svaka prezabrinuta i
neiskusna majka imala bezbroj pitanja, a najčešće ono: ‘Jede li moje dijete
dovoljno?’ Kako bih bila sto posto sigurna da moje dijete dobiva dovoljno hrane,
uvela sam ja i noćnu cicu, i to upravo kad je već počela spavati gotovo 6-7
sati u komadu, i tu sam se grdno zeznula jer se nisam naspavala sljedeće tri
godine! Naviklo se dijete buditi te svako malo tražiti cicu. Tako smo spavale
gotovo cijelo vrijeme s cicom u zubima. Ja se u te tri godine nisam uspjela
pošteno naspavati. Konačno, sada kad ima gotovo četiri godine, normalno spava
cijele noći. Ali meni je ostala navika buđenja.
