Kada sam prije osam godina ostala trudna, na tržište su počele pristizati strane enciklopedije pune civiliziranih uputa i porodiljnih prava koja ne odgovaraju našim standardima ni zdravstvenoj usluzi.
Knjige pišu muškarci, valjda iz vlastitog iskustva, i sve svoje tvrdnje obrazlažu znanstvenim tezama te nas uče kako ćemo se osjećati u pojedinom razdoblju, što smijemo, što ne smijemo…
Pristala sam iznijeti svoje iskustvo obraćajući vam se običnim jezikom, a ne medicinskim frazama jer, kada sam pokušala doći do usmene predaje obraćajući se svojoj majci, baki, rođakinji, one su se ili stidjele o tome govoriti, ili su govorile po nekom nepisanom pravilu po kojem žene pokušavaju simbol rodilje uzdići na pijedestal uzvišene i obožavane žrtve u patnji i boli, koju sve žene vole potencirati, naravno ne bez razloga jer zaista boli, boli, boli…
Ali danas ne mora boljeti. Tu je medicina koja bi nam trebala olakšati naše boli. E, tu je sad američka literatura koja nam govori o našim pravima (valjda misle na socijalna i zdravstvena prava koja su tobože jednaka za svaku trudnicu), ali, da ja ne odem u pogrešnom smjeru, vraćam se zadanoj temi.
Divan je dar zaboravljanja i to zaista mislim jer da nemamo taj dar svaka bi žena rađala samo jedanput. Ja sam tu pustolovinu ponovila dva puta misleći da će drugi put biti lakše, ali iz svog iskustva mogu samo reći – lijepo je neznanje.
