Trudnoća je protjecala u redu do 29. tjedna, a onda mi je usred noći puknuo vodenjak i u toj jurnjavi do bolnice znala sam da više nemam nikakvu kontrolu nad situacijom.
Dan prije pojela sam sumnjivi kolač
koji je izazvao mučninu i proljev te su me u bolnici odmah nakon pregleda
smjestili u karantenu. Dobila sam treću dozu dexametazona
(koji je trebao ubrzati sazrijevanje folikula u plućima za slučaj da se djeca
rode prije vremena) i nadu da će sve biti u redu ako ne dobijem trudove
jer se plodna voda obnavlja. Samo sam trebala mirovati.
I tako je bilo tri dana, a onda su počeli
trudovi i pala je odluka: „Nemamo kaj čekati. Idete na carski.“ E, tad sam
osjetila strah, potpuno me preplavio i samo sam molila da sve bude u redu.
Kasnije sam saznala da je kod nas smrtnost djece rođene s 29 tjedana oko 50 posto.
Anestezija je bila kratka, prekratka s obzirom na komplikacije koje su se
počele događati. Probudila sam se za vrijeme operacije, a probudila se i
stravična bol nalik boli koja nastaje kad ti čupaju utrobu, a onda opet
potonuće u nesvijest.
Probudila sam se sama u mračnoj sobi s
dvjema gumenim narukvicama na ruci. Gledala sam ih i bilo mi je tako čudno
pomisliti da sam postala mama. A onda su slijedile neugodne vijesti: jedan od
mojih dječaka jedva je preživio, ne može samostalno disati i čekali su da mu
vitalne funkcije postanu stabilne. Najvažnije mi je bilo ustati i doći do njih,
znala sam da me trebaju.
