Iako sam prije kraja trudnoće već ozbiljno potamnjela u licu jer mi se ten potpuno promijenio, nikako nisam dobivala unutarnju inspiraciju za porod. Trudova nije bilo.
Vodenjak je bio stabilan, otporan na bilo kakvo
pucanje. Bebač koji se svakodnevno ritao i s kojim sam pričala u svojim mislima nije se dao van. Zlatko me je čak
vikendom vozio po ležećim policajcima na Jarunu ne bi li izazvali trudove.
Ništa.
Kako je
termin već odavno prošao, odveli su me u bolnicu. Na pitanje želim li biti u
zasebnoj sobi ili s drugima, odabrala sam društvo. I to je bila prava odluka. U
ta tri dana koje sam provela u bolnici saznala sam više o porodu, ponašanju
nakon poroda i o tome što me danima mučilo nego što sam mogla pročitati u bilo
kojem časopisu. Svaki detalj stanja o kojem su žene među sobom razgovarale
prepoznala sam na sebi. Upijala sam svaku informaciju kao spužvu. I potpuno sam
se opustila.
Kad mi je liječnik rekao da se plodna voda zamutila, odlučili smo
da se porod održi bez obzira što nisam imala trudove. Hm, o prethodnim
tehničkim pripremama za porod neću previše. Nisu ugodne.
Ujutro sam ušla u rađaonicu s hrpom novina. Psihički sam
se spremila za porod koji će trajati najmanje deset sati. Sestra me pitala što
će mi novine. Odgovorila sam: “Pa da mi ne bude dosadno”. Blijedo me
pogledala i ništa mi nije rekla. Liječnik mi je dao drip, tj. injekciju koja je
izazivala kontrakcije i trudove. Sve jače udaranje, kontrakcije i pritisci na
donji dio zdjelice potpuno su me zaokupili. Časopis Globus koji sam namjeravala
čitati ispao mi je iz ruke.
