Kad sam zatrudnjela s Vidom, bilo mi je doista najnormalnije da je rodim kod kuće. Baka mi je tako rodila mamu, tisuće žena svoju djecu, pa zašto ne bih i ja?
Moj dragi nije dijelio moje mišljenje pa sam malo o tome s njim razgovarala i ubrzo odustala od svoje namjere. Vidu sam rodila u rodilištu bez nekih posebnih trauma. Nije se događalo ništa što se ne događa većini žena: brijanje, klistiranje, bušenje vodenjaka, lijeganje laktom na trbuh radi ubrzavanja izgona djeteta… Sve sam te neugodnosti zaboravila istoga trena kad sam ugledala svoju djevojčicu. Od 2 ujutro čekala sam otprilike 10 sati da mi je ponovno donesu jer su svi kreveti bili puni, a ja dijete ne smijem dobiti dok ležim na kolicima… Čekajući da neka rodilja bude otpuštena iz rodilišta, veza mi je namignula da je apartman slobodan. I tek sam tada privila Vidu na grudi. Na zvuk mojega glasa malena se stresla. To je bio trenutak u kojemu sam čvrsto odlučila da, ako ponovno budem rađala, sve bude puno ljepše.
Nakon četiri godine zatrudnjela sam s Gajom. Opet sam razmišljala o rađanju kod kuće, no ovaj me put moj dragi ipak razumio kad sam mu o tome govorila. Odlučili smo se dobro pripremiti i naći kvalificiranu osobu koja bi nam asistirala. Tu su stvari zapele. Tek tri tjedna prije poroda susreli smo jedinoga ginekologa koji nam nije rekao da smo ludi te sam se tjedan dana kasnije čula s babicom iz Graza. Nakon telefonskog razgovora plakala sam od olakšanja. Ne samo iz razloga što sam napokon pronašla stručnu osobu koja bi me mogla poroditi kod kuće, već i stoga što je babica zračila povjerenjem i ogromnom količinom pozitivne energije. Mirno sam joj mogla povjeriti život u ruke.
