Svojevremeno sam čula kako je dobro za mentalno zdravlje voditi dnevnik. Ne čini mi se loše kao ideja, ali tko za to ima vremena???
Dvanaesti mjesec je uistinu postao nepredvidiv – više me podsjeća na veljaču samo zbog jednoga: izgubio je draž tradicionalnih obilježja. Jutros, dok sam putovala do posla u par navrata osvijestila sam vlastitu srditost. Većina radio-stanica preplavljena je marketinškim pozivima na kupovinu. Sve se nudi povoljno, na rate, jeftino i trendi… I onda, uhvatiš sam sebe kako je sve skupa toliko primamljivo da bi najradije skrenuo s glavne putanje, koju zovem “posao-kuća“ i bezglavo odjurio do prvog prodajnog centra.
A onda sam se zapitala – što bi dobila time? Još jednu ratu odgođenog plaćanja, trenutačno zadovoljstvo, ispunjenje skrivene hirovitost ili naprosto priliku da pobjegnem od zadane putanje. Sva sreća da imam dovoljno velike kćeri koje i dalje očekuju od sv. Nikole neki znak pažnje. A to za mene znači novi udarac na bankovnu karticu.
Ove godine odlučila sam svojim barunicama darovati ono što im uistinu treba i za što bi morale izdvoji teško zarađene kunice. Dezodorans koji je pri kraju, lak za nokte koji se polako posušio, šampon protiv prhuti i nezaobilazne slatkiše koji su, usput rečeno, brutalno skupi. Umotavajući zamotuljke s neizbježnom šibom, koju sam u povjerenju nalijepila kao zajedničku šibu, pomislila sam: Zašto se mene sv. Nikola nikada ne sjeti? Možda bi se on sjetio mene da se ja malo češće sjetim sama sebe.
*****
Svojevremeno sam čula kako je dobro za mentalno zdravlje voditi dnevnik. Ne čini mi se loše kao ideja, ali tko za to ima vremena??? Ja zasigurno ne spadam u dokone osobe, već radim sto na sat, ponekad iznad svojih mogućnosti i stvarnih potreba. Kako sve manje imam vremena za susrete s frendicama, ne preostaje mi drugo nego podijeliti s vama promišljanja na daljinu. Možda vas potaknem na raspravu, možda podijelimo neku zajedničku ideju ili u konačnici dođemo do nekog zaključka.
Foto: Robert Anić, Borna Filić/PIXSELL
