Roditeljstvo tipa C stavlja naglasak na emocionalnu prisutnost, fleksibilnost i dosljednost – idealno za roditelje koji žele djecu odgajati bez pritiska savršenstva.
U razgovoru o osobnostima često čujemo za “tip A” i “tip B” – od stereotipa u radnom okruženju do internetskih memova. Ti se tipovi osobnosti pojavljuju i u roditeljstvu: dok neki roditelji inzistiraju na strogim rutinama i optimizaciji, drugi pristupaju odgoju opušteno, “idemo kako ide”.
No, posljednjih godina sve se više govori o roditeljima “tipa C” – stilu roditeljstva koji ne pripada niti jednom od ova dva klasična okvira, a sve više privlači pažnju stručnjaka i roditelja.
Što znači biti roditelj tipa C?
Roditelj tipa C fokusira se na ono što je “dovoljno dobro”, a ne savršeno.
– Ovaj pristup prepoznaje da djeca ne napreduju jer je sve savršeno organizirano, već jer se osjećaju sigurno, viđeno i podržano, čak i kad je nered svuda oko njih, u kuhinji, s igračkama ili oko odlaska na spavanje – kako za HuffPost pojašnjava Susan Groner, autorica i osnivačica The Parenting Mentor.
Roditelji tipa C vjeruju u rutine i očekivanja, ali shvaćaju da život ne ide uvijek po planu. Ako dijete doživi emotivni slom nakon napornog dana, povezivanje dolazi prije plana večere ili spremanja odjeće. Fokus je na emocionalnoj prisutnosti i svjesnom roditeljstvu, a ne na besprijekornom izvršavanju zadataka i hiper-kontroli. Cilj je odgajati djecu koja su emocionalno sigurna i otporna.
– Roditeljstvo koje nije previše ukočeno, ali ni previše opušteno, prava “Zlatokosina zona” između pritiska i slobode. Radi se o prihvaćanju činjenice da roditeljstvo ne može biti savršeno, ali da se struktura ipak ne odbacuje u potpunosti – kako roditeljstvo tipa C opisuje roditeljska savjetnica Kristene Geering.
Kako se roditeljstvo tipa C razlikuje od tipa A i B?
Allison McQuaid, licencirana savjetnica i vlasnica Tree House Therapy, objašnjava da je pojam tipa C nastao jer mnogi roditelji ne prepoznaju sebe ni u tipu A, ni u tipu B.
- Tip A roditelji su često strukturirani, ambiciozni i organizirani, ulažu puno u optimizaciju vremena, rezultata i resursa.
- Tip B roditelji su opušteniji, fleksibilniji i manje stresirani zbog nereda, rasporeda ili odstupanja od planova.
Iako je pristup tipa A koristan, pretjerana krutost i nerealni zahtjevi mogu biti problem. Tip B donosi lakoću i kreativnost, ali nedostatak strukture može dovesti do nesigurnosti kod djece.
Roditeljstvo tipa C pronalazi ravnotežu između ove dvije krajnosti. Djeca imaju rutinu i strukturu, ali roditelj može fleksibilno reagirati kad situacija to zahtijeva. Na primjer, domaća zadaća ima rok, ali ako je dijete preopterećeno, roditelj prilagođava plan i dopušta da dijete odabere svoj “blok za zadaću”. Struktura je tu da služi obitelji, a ne da ograničava.
– Radi se o rebrandingu klasičnih stilova: autoritarno tip A, laissez-faire tip B i autoritativno tip C. Istraživanja pokazuju da autoritativno roditeljstvo, odnosno tip C, često donosi najbolje rezultate – ističe Geering.
Prednosti roditeljstva tipa C
Mnoge majke osjećaju olakšanje kad se prepoznaju u roditeljstvu tipa C, jer ono smanjuje pritisak savršenstva i roditeljskog sagorijevanja.
– Prednosti uključuju veću samilost prema sebi, manje pritiska da se “sve odradi” i manju osjetljivost na roditeljski burnout – ističe McQuaid.
U kulturi gdje društvene mreže često prikazuju “savršene mame” – kuhanje od nule, savršeno odjevena djeca, izvrsne ocjene i uredan dom – mnogi roditelji odustaju jer se osjećaju nedovoljno dobri. Model tipa C omogućuje prihvaćanje nesavršenosti i jačanje otpornosti kod roditelja i djece.
Roditelj tipa C pruža podršku bez preuzimanja odgovornosti za sve greške. Ako dijete zaboravi projekt ili pogriješi u prijateljstvu, roditelj pokazuje empatiju i daje smjernice umjesto da odmah “popravlja” situaciju. Na taj način djeca uče kako se nositi s problemima i emocionalno rasti, a roditelj pokazuje da vrijednost nije u savršenstvu nego u podršci i osjećaju sigurnosti.
Mogući izazovi roditeljstva tipa C
Ovaj stil zahtijeva udobnost s neizvjesnošću i emocionalnu samoregulaciju, što može biti izazovno, posebno za roditelje koji su odrasli u uvjerenju da je uspjeh jednak strukturi, a kontrola jednaka smirenosti. Roditelj tipa C i dalje postavlja granice i provodi posljedice, ali bez panike, srama ili pretjerane krutosti.
McQuaid dodaje da etikete tip A, B ili C ne bi trebale ograničavati roditelje jer se nitko ne uklapa savršeno u jednu kategoriju. Stil roditeljstva oblikuju temperament, kulturni utjecaji, iskustva, dostupni resursi i individualne potrebe obitelji.
Roditeljstvo tipa C pruža ravnotežu između strukture i fleksibilnosti, dopuštajući roditeljima da budu prisutni, suosjećajni i dosljedni. Djeca uče otpornost, emocionalnu regulaciju i kako prihvatiti vlastite pogreške. Ovaj stil naglašava važnost podrške i vrijednosti djece kao ljudi, a ne njihove savršenosti ili postignuća.
(Ordinacija.hr)
