Svaki bučan skup, svaka obiteljska svađa, svaki konflikt između dvoje ljudi prelijeva ono nevidljivo razarajućom supstancom.
I tko se
slučajno, sam razdražen nekom sitnicom stavio u smjer djelovanja te razarajuće
supstance, čak i sasvim sitnim neraspoloženjem, pomogao je obilju negativne
klime u koju je puno lakše upasti, nego se iz nje izvući.
Tada pomaže samo
vježba da ne misliš na to. Treba odmah mijenjati smjer duha, a onda preko leđa
pogledati u gomilu tuđe ljutnje koja se htjela uvući u našu dragu malu privatnu
zlovolju.
Postoje
zatrovane struje, kao što ima otrovnih para arsena i metana. Tko u pasivnom
stanju samo jedan sat sjedi pokraj nekog zavidnog, punog mržnje, ciničnog ili
ograničenog čovjeka, apsorbira od njega otrovni element misli pun bolesti i
razarajuće snage, element daleko opasniji nego kemijski dokazani otrov, jer je
njegovo djelovanje suptilnije i tajanstvenije. To ćete osjetiti tek nakon nekog
vremena, a onda zabunom pripisati drugim uzrocima.
Ovako kao danas
uzajamno se ljudi sigurno nisu nikada prije mrzili. Ne mrze se samo po kastama
i slojevima vertikalno i horizontalno, nego još i u dijagonali: jedan narod
gaji “patriotsku” mržnju prema drugom, te u koso: stranka mrzi
stranku. Između toga još, kao u cik-caku, kao raspucale žilice na tijelu
čovjeka postoje bezbrojne privatne mržnje od srca k srcu.
Za vrijeme
jela čovjek mora biti posebno smiren. Tko uzima hranu, dakle
materijal za izgradnju svoga tijela, smije to činiti samo u mirnom, uravnoteženom
ugođaju. Jesti i prigovarati ili s drugima razgovarati, ili razmišljati o
poslovima, to upravo znači biti pogrešno aktivan u vrijeme kada je potrebna
apsolutna pasivnost. Potpuno je svejedno odvija li se prigovaranje naglas ili
samo u mislima.
Također je
štetno kada za stolom sjedi tako raspoložena osoba da se protiv nje čovjek mora
iznutra “naoružati”, koju mora trpjeti, jer i to zahtjeva potrošnju
energije. Samo ljudi koji žive u najčistijoj simpatiji mogu biti drugovi za
stolom.
Kada se svi
ljudi koji ulaze u jedan prostor ujedine da odašilju iste struje misli, onda se
taj prostor puni najvišim duhovnim eterom. Ako stotine i tisuće u istom duhu
dolaze u neko svetište, onda svatko ostavi svoj prilog snage. Taj prostor
postaje tijekom vremena golemi duhovni akumulator, uz uvjet da ga se nikada ne
koristi u druge svrhe i da se daleko od njega drže druge niske, svjetovne i
egoistične misli.
“Moć
duha”, Prentice Mulford, str. 33.
Nova Arka,
Zagreb, 1994.
