Toliko su snažno željeli taj dodir da su šuštali i divlje mahali nošeni vjetrom. Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Najdraža moja,
jutros sam gledao treptaj svjetlosti između Crvenog i žutog
lista.
Gledao sam između i iznad njih, tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći
i zaboraviti Tebe.
Gledao sam njih,
crveni list i žuti list; svaki je pripadao svom drvetu,
A našli su se
tako blizu, okruženi komadićima neba i bljeskovima svjetlosti.
Kad bi ih
pokrenuo vjetar, zamahnuli bi snažno jedan prema drugome.
Vidio sam jasno. Bili su previše blizu a da ne bi osjetili čežnju.
Najdraža moja,
gledao sam ih jutros, žuti list i crveni list.
Kako je čudna njihova sudbina! Toliko su
snažno željeli taj dodir da su šuštali
I divlje mahali
nošeni vjetrom. Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Zatim bi se
umirili i predahnuli. U tim se trenucima nad njima sažalilo sunce –
bljesnulo bi
neobično, a njihovi bi vrhovi nestali, stapajući se u bijelom plamenu.
Najdraža moja,
jutros sam vidio dvije čežnje.
Usprotivilo im
se prostranstvo kojeg nisu mogli prijeći. Gledao sam crveni list i
gledao sam žuti
list, a vidio sam i more beskraja između njih – ne veće širine
od mojega palca.
A ipak, to je more koje će ih zauvijek razdvajati.
“Savršena
ljubav”, Adrian Predrag Kezele, str. 24.
Dvostruka Duga,
Čakovec, 2000.
