Kako može biti gore, ako nikada nije bilo dolje. Kako može biti lijevo, ako nikada nije bilo desno? Kako može biti toplo, ako ne zna za hladno, dobro, ako niječe zlo?
Očigledno, duša
ne može izabrati da nešto bude, ako nema iz čega izabrati. Da bi duša mogla
iskusiti svoju veličajnost, mora znati što je veličajnost. Ona to ne može
napraviti, ako nema ničega drugoga osim veličajnosti. I tako duša shvaća da
veličajnost postoji jedino na mjestu koje nije veličajno. Duša, stoga, nikada
ne osuđuje ono što nije veličajno, nego ga blagoslovi – videći u tome dio sebe koji mora postojati da
bi ona pokazala drugi dio sebe.
Posao duše je,
naravno, da nas potakne da izaberemo veličinu – da izabereš najbolje od onoga
Tko Si – a da ne osuđuješ ono što nisi izabrao.
To je težak
zadatak, jer vi ste skloni požurivati prosudbu, nazvati stvar
“pogrešnom” ili “lošom” ili “nedovoljnom”,
umjesto da blagoslovite ono što ne izaberete.
Vi činite gore nego
da osudite – vi zapravo tražite da
naudite onome što ne odaberete. Vi nastojite to uništiti. Ako postoji osoba,
mjesto, stvar s kojom se vi ne slažete, vi je napadnete. Ako postoji religija
koja je suprotna vašoj, vi je proglasite pogrešnom. Ako postoji misao koja se
suprotstavlja vašoj, vi je ismijavate. Ako postoji ideja različita od vaše, vi
je odbacujete.
U tome
griješite, jer vi činite samo pola svemira. A ne možete razumjeti čak ni svoju
polovicu, kad odbacujete drugu polovicu.
“Razgovori
s Bogom “, Neal Donald Walsch, str. 77.
VGZ, Zagreb,
1999.
