Većina ljudi sebe doživljava kao tijelo. Nakon tridesete godine zaboravlja se i um – nitko više ne čita, niti uči. Um se zapušta, ne njeguje se, ne širi se.
Nema novog unosa podataka, inputa, a istovremeno se traži minimalni output. Um se ne hrani, ne budi, uljuljkava se i dosađuje. Činite sve što možete da ga ne upotrebljavate. Televizija, filmovi, petparačka literatura – činite sve uz uvjet – ne misli, ne misli, ne misli!
Tako većina ljudi živi na razini tijela. Hrane tijelo, oblače ga, daju mu ono što traži. Većina ljudi nije godinama pročitala knjigu iz koje može nešto naučiti, ali znaju napamet cjelotjedni televizijski program. U tome ima nešto iznimno tužno.
Istina je da većina ljudi ne želi misliti. Oni biraju vođe, podržavaju vlade, slijede religije u kojima ne moraju individualno misliti.
“Olakšaj mi stvar, reci mi što da radim.”
Većina ljudi to želi. Gdje da sjednem, kada da ustanem, kako da pozdravim, što da učinim, koja su pravila, dokle mogu ići – reci mi, reci mi, reci mi! Sve ću učiniti samo neka mi netko kaže što i kako!
Onda im se to zgadi ili izgube iluzije. Slijedili su sva pravila, slušali sve upute i naredbe, ali rezultat je izostao, sve je propalo. U čemu je stvar!?
Propalo je onda kad ste zanemarili um, najsavršenije oruđe koje ste ikada imali.
Krajnje je vrijeme da se s njime opet “pomirite”, da ga upregnete, da se ne osjeća samotno i zapušteno. Nahranite ga, izgladnio je.
Manji dio vas je shvatio da imate i tijelo i um. Ti ljudi su se dobro odnosili prema svome umu. Ali, čak i ti koji cijene i hrane svoj um nisu naučili koristiti se s više od 10 posto njegova kapaciteta, njegovih mogućnosti. Kad bi vi znali što je sve um kadar i koje su mogućnosti vašega uma, ne biste nikada prestajali iskorištavati njegove fantastične mogućnosti i njegovu snagu.
***
A hraniš li svoju dušu, primjećuješ li je uopće? Liječiš li je ili je pozljeđuješ? Rasteš li ili se smanjuješ ? Širiš li se ili se sažimaš?
Je li ti duša tako usamljena kao um? Je li još zanemarenija? Kada si posljednji put dopustio svojoj duši da se izrazi? Kada si posljednji put plakao od radosti? Napisao pjesmu? Plesao na kiši? Ispekao pitu? Poljubio dijete? Pogladio mačku? Planinario? Plivao gol? Šetao pri zalasku sunca? Svirao harmoniku? Pričao s nekim do jutra? Satima vodio ljubav … na plaži, u šumi? Pričestio se s prirodom? Potražio Boga?
Kada si posljednji put sjedio sam slušajući tišinu, dosežući najdublje dijelove svoga bića? Kada si posljednji put pozdravio svoju dušu?
“Razgovori s Bogom 2”, Neale Donald Walsch, str. 92.
VBZ, Zagreb, 1999.
