Točno u ponoć, jednog 31. prosinca, u nekoj neimenovanoj zemlji
zavladala je vječnost, jer od tog trenutka više nitko neće umrijeti. Taj događaj
najprije izaziva sveopće oduševljenje i razdraganost, a zatim i pomutnju u svim
društvenim slojevima, od vlade do osiguravajućih društava, od pogrebnih
poduzeća do staračkih domova, ali osobito u Katoličkoj Crkvi koja glasno
prosvjeduje, jer bez smrti više nema uskrsnuća, a bez uskrsnuća nema Crkve…
Nakon sedam mjeseci “jednostranog primirja“ smrt šalje ljubičastu omotnicu
s pismom namijenjenom sredstvima javnog priopćavanja u kojem objavljuje prekid
“štrajka“ i nastavak obaveze koju je preuzela prema ljudskom rodu. Iako su
poduzete sve istražne mjere koje su vlastima bile na raspolaganju kako bi se
identificirao njihov pošiljatelj (od analize rukopisa do rekonstrukcije lica),
ljubičaste omotnice zlokobnog sadržaja i dalje stižu u domove ljudi kojima je
preostalo tek tjedan dana života.
Sve… osim jedne, koju smrt čak ni nakon tri pokušaja ne uspijeva poslati
jednom violončelistu čiji portret, “kad bi uistinu postojao u glazbi, ne
bi ga pronašli ni u jednoj skladbi za violončelo, tek u jednoj kratkoj
Chopinovoj etidi u ges duru“.
Pretvorivši se u ženu, smrt odlučuje osobno uručiti pismo nesretnom primatelju.
Ali prije toga, vođena nekim neobjašnjivim nagonom, želi upoznati svoju žrtvu,
odlazi u njegov dom i kriomice ga promatra dok spava…
Nakladnik: V.B.Z.
K. H.
