U početku je ONO ŠTO JE bilo sve što je postojalo, i nije bilo više ničega. Ipak, SVE ŠTO JE nije moglo spoznati sebe – jer, SVE ŠTO JE je sve što je bilo i nije bilo ničega drugoga. I tako… SVE ŠTO JE… nije bilo. Jer, u nedostatku nečega drugoga, SVE ŠTO JE, nije.To je veliko JE/NIJE o kojemu su govorili mistici od početka vremena.
Dakle, SVE ŠTO
JE je znalo da je ono bilo sve što je bilo – ali to nije bilo dovoljno, jer je
samo pojmovno moglo spoznati svoju posvemašnju veličanstvenost, ali ne i
iskustveno. A iskustvo o sebi je bilo ono za čim je čeznulo, jer je željelo
biti tako veličanstveno. Ipak, to je bilo nemoguće, jer je sam izraz
“veličanstven” relativan. SVE ŠTO JE nije moglo znati kako je to biti
veličanstven osim ako se ne pojavi ONO ŠTO NIJE. U nedostatku ONOGA ŠTO NIJE,
ono što JE , nije.
Razumiješ li to?
Valjda da,
nastavi.
U redu.
Ono što je SVE
ŠTO JE znalo, jest da nije postojalo ništa drugo. Tako sebe nikada nije moglo
spoznati s točke gledišta izvan sebe. Takva točka nije postojala. Postojala je
samo jedna točka gledišta, a to je bilo jedino mjesto unutar njega. “Je-
Nije”. Jesam – Nisam.
Ipak, Sve Svega
izabralo je da Sebe spozna iskustveno.
Ta energija – ta
čista, neviđena, nečuvena, neprimjetna i stoga nikome-drugome-poznata energija
– odabrala je da iskusi Sebe kao krajnju veličanstvenost koja Je bila. Kako bi
to učinila Ona je shvatila da treba upotrijebiti točku gledišta unutar Sebe.
Razmišljala je,
potpuno ispravno, da svaki dio Nje treba biti mnogo manji nego cjelina i da bi
stoga, ako Se podijeli u dijelove, svaki dio, budući da je manji od cjeline,
mogao pogledati unatrag na ostatak Sebe i vidjeti veličanstvenost.
I tako je SVE ŠTO JE podijelilo Sebe –
postajući u jednom slavnom trenutku ono što je OVO i ono što je ONO. Po prvi
put je postojalo OVO i ONO. Potpuno odvojeno jedno od drugoga. A ipak, oboje je
postojalo istovremeno, kao i sve ono što nije
ni jedno od toga.
Tako su odjednom
postojala tri elementa: Ono što je OVDJE, Ono što je ONDJE i Ono što nije NI
OVDJE NI ONDJE – nego što mora postojati kako bi postojalo OVDJE i ONDJE.
To ne ništa koje
drži sve. To je ne-prostor koji drži prostor. To je sve koje drži dijelove.
Možeš li to
razumjeti? Shvaćaš li to?
Mislim da
shvaćam. Vjerovao ili ne. To si tako jasno prikazao da mislim da zapravo
razumijem.
Nastavit ću
dalje. To ništa, koje drži sve, je ono što neki ljudi nazivaju Bogom. Međutim,
to nije točno, jer podrazumijeva da postoji nešto što nije Bog – zapravo sve
ono što nije “ništa”. Ali, ja sam Sve – vidljivo i nevidljivo .
“Razgovori
s Bogom 1” Neal Donald Walsch, str. 30.
VBZ, Zagreb,
1999.
