Kad bi nam bilo dano da po vlastitom nahođenju izaberemo i odredimo prilike u kojima bi nam prijalo živjeti, i kad bi se kod naših pothvata ispunila svaka naša želja, onda bi, mislim, svi ljudi bili optimisti.
Sigurno je da
većina ljudi smatra sreću jedinim ciljem svih zemaljskih napora i težnja –
biti sretnim – u jednakoj mjeri ispunjava i oživljuje filozofa, kralja i
siromaha. Svejedno je da li je netko duševno slabo, osrednje ili visoko
nadaren, jer svatko osjeća da je zahtjev za srećom njegovo neosporivo pravo.
Značajno je
promatrati kako su različite ljudske predodžbe o sreći i na kako neobičnim
mjestima ljudi traže taj praizvor života. Mnogi tu sreću nalaze u nagomilavanju
bogatstva, mnogi u ponosnom osjećaju moći, a drugi u djelima umjetnosti i
literature. Rijetki su koji je vide u istraživanju svoje vlastite duše ili u
težnji za istinom i saznanjem.
Većina ljudi
mjeri svoju sreću po tjelesnoj ugodi i
materijalnom posjedu. Kako li oni bivaju sretni kad postignu bilo koji vidljivi
cilj što su si sami postavili i za njim krenuli! A ako promaše taj cilj i takvo
stanje sreće, kakvog li nezadovoljstva i nevolje!
Kad bi se sreća
mjerila materijalnim mjerama, onda bih ja – koja niti vidim niti čujem – imala
dovoljno razloga da lamajući rukama sjedim u zakutku i naričem. No, ja sam
sretna unatoč svojim tjelesnim manjkavostima, i jer je taj osjećaj sreće u meni
tako dubok i jak te predstavlja pravu ispovijest vjere, tako temeljit te
postaje filozofijom moga života, ukratko, jer sam ja uz tako teške uvjete
optimistkinja.
“Optimizam”,
Helen Keller, str. 15.
Teovizija,
Zagreb, 2001.
