Dva muškarca, obojica ozbiljno bolesna u istoj bolničkoj sobi. Jedan od njih mogao je pomalo ustati, pa su mu liječnici naložili da svakog popodneva barem jedan sat sjedi u postelji, radi cirkulacije. Njegov je krevet bio odmah do jedinoga prozora u sobi.
Drugi je čovjek
morao svo vrijeme ležati na leđima. I tako su vezani za svoju bolest i
bolesničke postelje njih dvojica satima znali razgovarati o svemu: o
obiteljima, o poslovima koje su prije obavljali, o vojsci i gdje su je služili,
o izletima i praznicima, te gdje su ih provodili…
Svakog
popodneva, kad bi čovjek čiji je krevet bio do prozora ustao i sjeo – opisivao
bi svom “cimeru” sve što vidi kroz prozor. Čovjek u drugoj postelji
počeo je živjeti za tih sat vremena kad će u sobu ući život i sve boje
vanjskoga svijeta.
Prozor je gledao
na park s preslatkim jezerom. Patke i labudovi su se igrali na vodi dok su
djeca puštala svoje modele brodova. Zaljubljeni su hodali zagrljeni, dok su se
u daljini po sunčanom vremenu vidjeli obrisi grada. Opisivao bi sliku do
detalja, tako da bi čovjek na drugom kraju sobe zatvorio oči kako bi lakše
zamislio i plastičnije naslikao scenu u svojoj glavi. Jednoga toplog popodneva
čovjek kraj prozora opisao je cijelu paradu koja je prolazila, uz pratnju
limene glazbe. Iako je čovjek s druge strane sobe nije mogao čuti, mogao ju je
vidjeti, upravo zahvaljujući tako detaljnom opisu.
Prolazili su
dani i tjedni. Jednoga jutra, kada je bolničarka ušla u sobu s vodom za
umivanje, našla je beživotno tijelo čovjeka do prozora, koji je mirno umro u
snu. Zamolila je bolničko osoblje da iznesu tijelo iz sobe.
Tada je,
ožalošćen zbog gubitka prijatelja, drugi čovjek upitao može li se premjestiti
na njegov krevet – do prozora. Tako su i učinili. Kad se bolničarka uvjerila da
je s njim sve u redu izišla je iz sobe i ostavila ga samoga u postelji do
prozora.
Polako i vrlo
bolno, čovjek se propeo do ograde prozora da prvi put sam pogleda stvarni
svijet o kojem je toliko čuo. Nije mogao vjerovati svojim očima. Pred prozorom
je bio veliki zid. Hitno je pozvao sestru i pitao otkud sad taj zid, kad je
njegov prijatelj opisivao svakoga dana prekrasne scene koje je vidio kroz
prozor. Sestra je samo kratko odgovorila: “Nemoguće, vaš cimer nije mogao
ništa vidjeti. On je bio slijep!”.
Ovu pričicu o
ljubavi i dijeljenju dobila sam e-mailom od nepoznatog autora, prevela je i
prilagodila za vas (S.Š.).
