Zamislite čašu kao već razbijenu (a i sve ostalo). To je budistički nauk koji sam naučio prije više od dvadeset godina. On mi je osigurao, puno puta, silno potrebnu perspektivu koja me dovela do mog cilja: trpeljivijeg sebe.
Bit tog nauka jest da je cijeli život u stalnoj mjeni. Sve ima početak i sve ima svršetak. Svako stablo počne kao sjemenka i naposlijetku se ponovno pretvori u zemlju. Svaka stijena nastane i svaka se stijena izloče. U našem modernom svijetu, to znači da će se svaki automobil, svaki stroj, svaki odjevni predmet koji se proizvede – istrošiti i skrhati; samo je pitanje vremena. I naša su tijela mlada kad se rode a onda ostare i umiru. Čaša se proizvede da bi se jednoga dana razbila.
U tom nauku ima nečega što pruža spokoj. Kad očekujete da se nešto razbije, ne iznenadite se i ne razočarate kad se to i dogodi. Umjesto da vas osupne kad se nešto uništi, budite zahvalni za vrijeme kada ste to imali.
Najlakše je početi s jednostavnim stvarima, primjerice s čašom vode. Izvadite svoju najdražu čašu. Zagledajte se u nju i zadivite se njezinoj ljepoti i svemu što čini za vas. A sad zamislite tu istu čašu kao već razbijenu, krhotine svuda po podu. Tako će se s vremenom sve uništiti i vratiti u svoj prvotni oblik.
Očito nitko ne želi da se razbije njegova najdraža čaša ili nešto drugo. Ta filozofija nije recept kako postati pasivan ili malodušan, nego kako se pomiriti sa stvarima kakve jesu. Kad vam se ipak razbije vaša čaša, ta vam filozofija dopušta zadržati ispravnu perspektivu. Umjesto da pomislite: “O, Bože moj”, pomislit ćete: “Ah, ponovno”. Igrajte se te igre, pa ćete ne samo zadržati svoj mir nego cijeniti život kao nikad dotad.
“Ne mari za male stvari”, dr. Richard Carlson, str. 115.
Algoritam, Zagreb, 1998.
