Sreća i uspjeh neodvojivo su povezani. Jedno ovisi o drugom. Ipak, sreća je važniji dio tog para. Stabilniji i samosvojniji.
Dva se čovjeka, na primjer, mogu sporiti oko toga što znači
uspjeti. Za jednog, uspjeh će možda značiti slavu ili moć. Drugi će uspjehom
smatrati svoj prosječno plaćeni posao i miran obiteljski život. Zamisao o
uspjehu mijenja se i ovisno o okolnosti. Jednom, uspjeh je biti prvi i
najbolji. Drugom prilikom, uspjeh je preživjeti.
Sreća je, s druge strane,
osnovnija. Nekako dublja i osobnija. Do nje se također, može stići raznim
putovima. I njena će pojava ovisiti o stavovima, mišljenjima, kulturnim,
nacionalnim, društvenim i drugim okolnostima. Međutim, u njoj ima i nešto više.
Nešto što pripada samo njoj. Ona daje unutarnji sjaj svakom drugom postignuću.
Sreća je začin bez kojeg ni jedno jelo ne prija.
Tako i uspjeh, iako ga svi želimo,
bez sreće nema značaj. Uspješan čovjek obično je i sretan. Obično. No, ima i
suprotnih primjera: ljudi uspješnih, ali nesretnih. S druge strane, hoćemo li
sretnog čovjeka ikada nazvati neuspješnim? Ne, njegova je sreća sama po sebi
uspjeh. On može dopustiti sebi i neki pogrešan potez. Ne mora stalno trčati za
novcem, slavom ili utjecajem. Unutarnji osjećaj sreće, ako je prisutan, štiti
ga i uzdiže iznad potrebe za uspjehom.
Mnogo smo puta sebi rekli da bismo
“kad bismo uspjeli u tome i tome, bili sretni”. Sreću smo uvjetovali
uspjehom. Sada moramo razumjeti da je odnos između ove dvije važne stvari u našem
životu nešto drukčiji. Kažimo radije: “Kad bismo bili sretni, sigurno
bismo uspjeli!”.
“Stvaranje sreće”, Adrian Predrag Kezele, str. 67.
Dvostruka Duga, Čakovec, 2000.
