Tama krije nepoznato i neodredivo. Kad se usred noći probudimo iz noćne more, nalazimo se u tami.
Možda ćemo
ostati na mjestu, paralizirani strahom i ne činiti ništa, nego samo proklinjati
situaciju u kojoj se nalazimo. Ili ćemo možda posegnuti za najbližom
svjetiljkom i uključiti je i tako se osloboditi užasa.
Problemi na nas
utječu uvelike poput tame. Kad se suočavamo s nekom teškom situacijom, moguće
je da ćemo biti odviše prestrašeni da bismo se pomaknuli te proklinjemo
situaciju umjesto da se potrudimo i u vezi s tim nešto učinimo.
Je li moguće nešto postići proklinjanjem tame? Ili situacije? Zapravo i nije. Ništa se ne
mijenja. Tama ili strah i dalje su tu, a naš ispad na njih nimalo ne utječe. No
kad se promijeni naša percepcija tame ili kad priznamo da postoji određeni
problem, tada već možemo ostvariti određeni napredak. Čuli smo da problem nije
moguće riješiti na razini na kojoj je nastao. Potrebno je prijeći na višu
razinu svijesti.
Nije li to
poput uključivanja svjetla?
Mnogi ljudi žive u krajnje
deprimantnoj atmosferi tame straha. U ranim fazama razvoja čovječanstva strah
je bio pozitivan i produktivan. Bio je potreban kako bi instinktivnu
inteligenciju nižih prirodnih oblika doveo
do ispravne uporabe samih sebe i vlastite okoline, s ciljem što dužeg
održavanja. Za ljude tog doba strah je imao pozitivnu ulogu.
Danas je,
međutim, strah – koji počiva u našoj najnižoj fizičkoj svijesti i dio je instinktivne prirode – temelj
mnogih naših pogrešaka. Čovjeku opterećenom strahom teško je koncentrirati
se kako bi valjano razmislio. U strahu, koji je posljedica emocionalne prirode
koja se nastoji osloboditi određene prijetnje, možemo postati gotovo bespomoćni
sve dok ne odlučimo “UKLJUČITI SVJETLO I RASTJERATI MRAK”.
“Knjiga
životnih zakona”, John Marks Templeton, str. 87.
Mozaik knjiga,
Zagreb, 1999.
