Budisti s Tibeta vjeruju da smrt može biti trenutak duhovnog oslobađanja za one koji ostanu svjesni, bistre glave i smireni pred njom, umjesto da su zbunjeni i preplašeni.
Njihov klasični priručnik kako se umire “Tibetanska knjiga mrtvih”, opisuje etape pred smrt i poslije nje kao niz “bardoa”. Svaki bardo stavlja dušu pred drukčije izazove na njenom putu ka prosvjetljenju. Svaki od tih izazova treba dočekati smireno i čiste svijesti, prihvaćajući da su svi užasi samo projekcije iz našeg vlastitog uma.
Jedan od rijetkih ljudi u našoj kulturnoj sredini , koji je shvaćao koliko je vrijedno biti svjestan kada kucne smrtni čas, bio je pisac Aldous Huxley. U njegovom romanu “Otok” jednoj baki svijest održava budnom njen muž koji je drži u zagrljaju i, njišući je blago, pjevuši joj u uho: “Mala moja ljubavi… sada možeš sve pustiti, mila moja. Sada se možeš pustiti. Sve napustiti. Napustiti ovo jadno staro tijelo. Ne treba ti više. Možeš ga pustiti da otpadne s tebe, Ostaviti ga ovdje skljokanog kao odbačenu staru haljinu… Idi dalje, mila moja, idi dalje do Svjetlosti, do smiraja, do živog smirenja Jasne Svjetlosti.”
Deset godina poslije izlaska “Otoka”, Huxley će i sam umirati pri punoj svijesti, sa svojom suprugom Laurom kraj uzglavlja, koja mu je govorila mnoge stvari vrlo slične onima iz “Otoka”.
***
Postoji jedna klasična budistička parabola o putniku kojega goni tigar do ruba provalije. Putniku se nađe pri ruci neka lijana i on se počne spuštati niz nju, da bi uskoro otkrio kako ga pri dnu litice čeka i reži drugi tigar. Zastao je, u nedoumici, na pola puta između dva tigra, kad je primijetio da dva miša užurbano grickaju lijanu iznad njega. On shvaća da će ta nit koja ga još drži na životu uskoro biti presječena. Onda primijeti grm divljih jagoda nadohvat ruke. Uzima jednu jagodu i počne u njoj uživati…
“You’re in charge!” Janette Rainwater
Peace Press, California, 1979.
