Znanost raskrinkava rodne stereotipe i otkriva kako biološki i društveni faktori oblikuju empatiju kod muškaraca i žena.
Znanstvena istraživanja sve više dovode u pitanje stoljetne rodne stereotipe o empatiji – i otkrivaju nove načine razmišljanja o tome što znači biti muškarac ili žena. Filozofkinja Mary Astell još je 1705. zapisala: „Kad žene postignu velike stvari, pogrešno se smatralo da to nisu činile žene, nego muškarci u suknjama!“ Čak je i kraljica Elizabeta I. jednom slavnom izjavom rekla da će vladati zemljom poput kralja, unatoč tome što je imala „slabo žensko tijelo“ – kao da je vladanje isključivo muški put.
Iako su ove anegdote iz prošlosti, piše BBC, suptilne rodne pristranosti o tome što znači biti uspješna i moćna osoba, još su prisutne. Još uvijek često opisujemo empatiju kao prirodno žensku osobinu, a dominaciju i odlučnost kao muške. Čak i kada muškarci i žene pokazuju istu vrstu ponašanja, muškarci se vide kao odlučni, a žene kao agresivne.
Jedna od osobina posebno često rodno obilježena jest empatija. Smatra se da su žene prirodne empatičarke, dok muškarci koji pokazuju više empatije često bivaju viđeni kao slabi. Ali je li to istina? Jesu li žene doista prirodno empatičnije, ili smo socijalizirani da tako bude?
Hormoni i mozak: postoji li biološka osnova empatije?
Empatija uključuje sposobnost razumijevanja tuđih misli i osjećaja, što nam omogućuje adekvatan odgovor. Stručnjaci je dijele na:
- Kognitivnu empatiju – sposobnost prepoznavanja tuđih emocija i usvajanja perspektive druge osobe
- Afektivnu ili emocionalnu empatiju – emocionalni odgovor na tuđe misli i osjećaje
Znanstvenici koriste upitnike i praktične zadatke kako bi empirijski mjerili empatiju, a rezultati pokazuju da žene u prosjeku dosljedno postižu više rezultate od muškaraca.
Simon Baron-Cohen, klinički psiholog s Cambridge University, tvrdi da je razlog tome što je ženski mozak „uglavnom predodređen za empatiju“, što žene čini prikladnijima za skrb-orijentirane uloge, dok je muški mozak „uglavnom predodređen za razumijevanje i izgradnju sustava“.
Iako društveni čimbenici utječu na empatiju, njegova istraživanja sugeriraju da hormonska izloženost u maternici igra važnu ulogu. Studija iz 2006. godine na više od 200 djece pokazala je da razine testosterona u amnionskoj tekućini tijekom trudnoće – koje su veće kod muške djece – izravno utječu na rezultate kognitivnih testova sistematiziranja. Zanimljivo, izloženost testosteronu u maternici bila je jači prediktor od samog spola djeteta. Slična studija iz 2007. pokazala je da veća izloženost testosteronu u maternici korelira s nižim rezultatima na testovima empatije.
– Jasno je da su empatija i sistematiziranje složena kombinacija biologije i društvenih čimbenika – zaključuje Baron-Cohen.
Jesu li geni odgovorni za empatiju?
Neuroznanstvenica Gina Rippon upozorava da je ideja da su sve žene prirodno empatičnije samo još jedan od mitova o „ženskom mozgu“. Ona naglašava da su mozgovi male djece izuzetno osjetljivi na vanjske utjecaje.
Jedna međunarodna studija pokazala je da razlike između spolova u empatiji nisu velike: žene su bile empatičnije u 36 od 57 zemalja, dok je u 21 zemlji razlika bila zanemariva. Raspon varijacija unutar spolova mnogo je veći nego između njih. Varun Warrier, neuroznanstvenik s Cambridge University, ističe da samo desetina razlika u empatiji između pojedinaca dolazi od genetike – ostatak ovisi o okolini i društvenim čimbenicima.
Meta-analiza iz 2025. pokazala je da jednogodišnje djevojčice i dječaci jednako reagiraju na lica drugih, plaču kada drugi plaču i pokazuju sličnu društvenu svijest. Velika genetska studija iz 2018. također je pokazala da geni igraju ulogu, ali nijedan gen nije povezan sa spolom.
Socijalizacija i uloga okoline
Žene češće pokazuju empatične osobine ne zbog genetike, nego zato što su socijalizirane da od malih nogu budu pažljive prema drugima. Djevojčice dobivaju igračke koje naglašavaju brižnost i njegu, dok se dječaci potiču na igru s alatima i autićima.
– Malim djevojčicama se govori da budu ljubazne i da ne budu okrutne i grube, pa to postupno postaje dio njih – ističe Rippon.
Istraživanja također pokazuju da moć smanjuje empatiju. Povijesno, muškarci su imali više moći, što može objasniti nižu razinu empatije. S druge strane, ljudi s manje moći pokazuju bolju sposobnost čitanja emocija drugih.
Empatija se može učiti
Empatija nije fiksna osobina. Nathan Spreng objašnjava da se kroz život možemo učiti razumijevati tuđe emocije i razvijati empatiju. Studija iz 2023. pokazuje da muškarci i žene reagiraju slično na slike bolnih ili neutralnih izraza lica, ali da muškarci u upitnicima često ocjenjuju svoju empatiju nižom – osim ako ih se ne potakne informacijom da su muškarci također prirodno empatični.
Sara Hodges dodaje da društvena očekivanja motiviraju žene da pokažu više empatije. Kad postoji nagrada ili poticaj, i muškarci i žene mogu naučiti biti empatični.
Posljedice rodnih pristranosti u empatiji
Empatija može biti moćan alat, ali može se koristiti i za manipulaciju. Očekivanja oko empatije utječu na nejednakosti u društvu. Žene se češće smatraju manje sposobnima za liderstvo jer se vođe obično doživljavaju kao dominantni i odlučni – osobine povezane s muškosti.
S druge strane, žene su sklonije tražiti socijalnu podršku, dok je izolacija među muškarcima povezana s većim rizikom od samoubojstva.
Srećom, društvo se mijenja. Muškarci provode više vremena s djecom i sve više preuzimaju uloge skrbnika. Takva promjena otvara put novoj vrsti muškosti koja naglašava međuzavisnost i empatiju, umjesto dominacije i autonomije. – Istraživanja pokazuju da je ovaj pristup bolji za muškarce, žene i djecu – zaključuje Niall Hanlon.
(Ordinacija.hr)
