Mrzim južinu. Južina, u mom slučaju, znači tjeskobu, bezvoljnost i depresiju. Ali, ne dam se ja baš tako lako… U niskom sam startu. Vrijeme je za bijeg. Priprema, pozor, sad!
Vraćam se… u neka bolja vremena. U vrijeme kada mojom ulicom nije prolazilo toliko automobila, u vrijeme kad su preko puta moje kuće još bile šikare, u vrijeme kad još nisu uveli plin pa čak ni toplu vodu, u vrijeme kad su psi slobodno šetali naseljem i roditelji nisu učili klince da se boje životinja, u vrijeme kad smo doslovno odrastali na ulici i bez škole bili vrhunski obrazovani, u vrijeme kad sam bez pitanja s 5 godina otišla u šetnju kvartom pa me cijelo selo tražilo, a mama nalupala tako da mi je to jedina uspomena iz tako ranog djetinjstva. U vrijeme kad smo niz brijeg trčali kao da nas gone, padali ko kruške i vraćali se doma krvavih koljena, u vrijeme kad smo u ulici imali kokoši, svinje, koze pa čak i jednu kravu koja se mom prijatelju Mariju posrala na glavu. U vrijeme dok nije bilo urbanih vila i zelenih, crnih, crvenih i roza zgradurina od kojih više ne vidim susjedni brijeg.
Danas auti jure mojom ulicom, danas mama panično prima dijete za ruku kada prolazim sa psom, danas imamo toplu vodu i plin, a iznutra smo prljaviji i hladniji nego ikad. Danas više nema ni kokoši ni kozlića ni krave. Ljudima iz susjednih vila i zgradurina smrdjele su naše životinje. A meni baš smrdi kad prolazim pored tih njihovih sjajnih kuća. Smrdi… za ugušit se.
