Priča mi neki dan kolegica s posla kak ju muče hemeroidi. Kaže da po cijele dane sjedi u uredu i bulji u kompjuter. I eto ti ga na! Taman kad je potrošila malo bogatstvo da laserski skine dioptriju koju je zaradila zbog dugogodišnjeg učenja iz debelih knjiga (ne skripti!), sad još i to!
Hemoroidi! To ti je plaća… Mučiš se ko idiot, nemaš nikakav drugi život osim učenja, nemaš prijatelja osim debele knjižurine i na kraju završiš kao slijepac s hemeroidima.
Ova poezija u prozi (kako ja od milja zovem svoj tijek misli) nema direktne veze s ovom pričom. Ali, zato ima veze sa svima koji su se pogubili u ovom današnjem svijetu i pokorno služe te se klanjaju bogu Novcu. Čitam tako ja jedan dan Lorcu i neku njegovu pjesmu koja ide otprilike ovako… “Kada umrem, ostavite balkon otvoren…” i odjednom mi sine ova:
Kada umrem, ostavite grob otvoren
Kada umrem, ostavite grob otvoren.
Ne pokušavajte nadgrobnom pločom
sakriti raspadanje.
Nekad lijepog tijela, blijede puti i aristokratskog držanja.
Kada umrem, ostavite grob otvoren.
Neka svi, i prijatelji i neprijatelji
i znanci i nepoznati
svjedoče
besprijekornom poslovnom profesionalizmu
jednog običnog malog crva.
Kada umrem, ostavite grob otvoren
da vidite kojom brzinom nestaju
omiljena haljina, najskuplje cipele
njegovana kosa i izbijeljeni zubi.
Kada umrem, ostavite grob otvoren.
I kada sve bude gotovo
razmislite malo nad kosturom
prekriženih ruku na prsima
i pokušajte shvatiti:
ništa nećete ponijeti sa sobom.
