Bernarda Škegro diplomirana je psihologinja i edukantica psihoterapije koja na Ordinacija.hr stručnim i izravnim tekstovima inspirira čitatelje, otkriva važnost mentalnog zdravlja te dijeli praktične savjete za bolje suočavanje sa životnim izazovima.
U radu s odraslima često čujem rečenice „Ne znam kako se osjećam“. „Oduvijek mi govore da sam preosjetljiva“.
Sad zamislite dijete koje se rasplakalo jer mu se srušio toranj od kockica. Odrasloj osobi to je sitnica. Djetetu je to cijeli svijet koji mu se pred očima urušio. U tom kratkom trenutku krije se znatno više od igre – tu se oblikuje način kako će to isto dijete jednog dana doživljavati i reagirati na frustraciju, gubitak i neuspjeh.
Zato prevencija mentalnih poteškoća počinje u djetinjstvu. Kao što djecu učimo pisati i čitati, tako ih učimo i emocijama – prepoznati ih, imenovati i izraziti na prihvatljiv način.
Pretjerane reakcije
Odraslima se dječje reakcije ponekad čine pretjeranima.
„Zbog toga plačeš? Pa to je samo toranj od kockica, što onda?“
„Prestani dramatizirati.“
„To nije ništa strašno.“
Iza ovakvih rečenica ne stoji nužno loša namjera. No poruka koju dijete dobiva jest problematična – njegov doživljaj se umanjuje i šalje se poruka da ono što osjeća nije prihvatljivo. I tada dijete ne učimo kako adekvatno izraziti svoju emociju već da je treba potisnuti.
To ne znači da se trebamo složiti s djetetovom procjenom situacije, niti ignorirati neprihvatljiva ponašanja poput udaranja ili razbijanja. No možemo postaviti granicu uz razumijevanje „Vidim da ti je teško, i svejedno me ne smiješ udarati“.
Regulacija emocija počinje od odraslih
Odrasli se često žale na dječje tantrume i vikanje. No istovremeno rijetko prepoznaju vlastite tantrume.
Agresivno trubljenje s autom jer netko nije odmah krenuo na zeleno.
Psovanje konobara koji ih nije brzo poslužio, iako je gužva.
Izderavanje na dijete koje ima tantrum.
Djeca manjim dijelom uče iz onoga što im govorimo, a najviše iz onoga što mi živimo. Ako želimo da dijete nauči regulirati svoje emocije – prvo ih sami moramo naučiti regulirati.
Što djeci zaista treba?
Djeca ne trebaju savršenog roditelja.
Treba im dovoljno dobar roditelj.
Onaj koji je prisutan, i koji ih uči razumjeti vlastite emocije. Koji pomaže djetetu da prepozna što osjeća („Vidim da si tužna“), da tu emociju imenuje („To je razočaranje“) i s njom nešto napravi („Možemo pokušati zajedno pronaći način kako dalje“).
Prirodno je da odrasli žele zaštititi dijete od tuge, bespomoćnosti i neuspjeha. No upravo kroz takva iskustva djeca uče razviti otpornost. To dijete će jednog dana postati odrasla osoba, a frustraciju i neuspjehe neće moći izbjeći. Pitanje nije hoće li se susresti s njima, već kako će na njih reagirati. I upravo zato je važno da još u djetinjstvu djecu učimo kako se nositi s različitim emocijama (primjereno dobi). Učenje emocionalne pismenosti ne znači da dijete nikad u životu neće patiti, već da će znati kako se nositi s takvim osjećajima kad se pojave.
Što djeca ponesu u odraslost?
Djeca koja imaju prostor za svoje emocije u djetinjstvu češće postaju odrasli koji se ne srame svojih emocija i znaju ih izraziti na način koji nije štetan niti za njih niti za druge. Znaju kada trebaju potražiti pomoć, i bolje toleriraju frustraciju i neuspjeh.
S druge strane, djeca kojima se govorilo da „Ne smiješ se ljutiti jer si curica“ ili „Dečki ne plaču“ češće postaju odrasli koji su jako udaljeni od vlastitih emocija. Teško ih prepoznaju i još teže adekvatno izražavaju. Emocije doživljavaju kao nešto neugodno od čega treba pobjeći ili kontrolirati pod svaku cijenu.
Postaju oni odrasli koji ne znaju što osjećaju.
Prevencija se gradi u svakodnevnim trenucima
Prevencija mentalnih poteškoća ne počinje u odrasloj dobi. Ona počinje od načina kako reagiramo na djetetov plač. U rečenicama koje izgovaramo, i tonu s kojim te rečenice govorimo. U svakodnevici koju imamo s djetetom.
Dijete ne treba savršenog roditelja. Ono treba roditelja koji je prisutan i uz njega, koje mu daje do znanja da je svaka emocija prihvatljiva, i da koliko god neugodna bila – i ona će proći. Dijete treba roditelja koji razumije da se razljutio jer mu se srušio toranj od kockica, ali taj toranj od kockica može se ponovno sagraditi.
I najvažnije od svega jest da nikad nije kasno. Čak i ako nismo imali priliku ovo naučiti u vlastitom djetinjstvu, sada možemo početi učiti zajedno sa svojom djecom, ili sami sa sobom.
Sve što danas naučimo svoju djecu o emocijama, sutra postaje snaga koju će nositi kroz život.
(Piše: Bernarda Škegro)
