Polazak u prvi razred je važna promjena za dijete i roditelje. Saznajte kako olakšati prilagodbu i potaknuti pozitivan odnos prema školi.
Polazak u prvi razred osnovne škole veliki je korak za svako dijete, ali i za članove obitelji. Nakon vrtića i predškole u kojima je naglasak većinom na igri i slobodnim aktivnostima, u prvom se razredu polako uvodi sve više obaveza i zadataka, a rastu i zahtjevi koje djeca moraju izvršavati u slobodno vrijeme.
Odgovarajte na sva pitanja
Ako djeca ranije nisu išla u vrtić, dodatan izazov može biti prilagodba na strukturiranu okolinu, pravila i kolektiv. Važno je prije polaska u prvi razred djeci najaviti što ih otprilike očekuje, kakva će biti pravila ponašanja, kada je vrijeme za odmor i igru i slično. Možemo i prošetati s njima do škole da se upoznaju s putom do škole, sa samom zgradom i školskim okružjem.
Važno je odgovarati na sva njihova pitanja iskreno i primjereno dobi. U prilagodbi može pomoći i uspostavljanje rutine, u smislu određivanja vremena koje se posvećuje školskim zadacima, optimalno je da dijete ima svoj prostor ili radni stol za kojim može učiti.
Važno je da roditelji budu podrška djeci. Podršku je najbolje iskazati tako da im damo do znanja da ih čujemo i da su nam njihovi doživljaji i osjećaji važni.
Važno je uspostaviti i navike vezane za odlazak na spavanje i jutarnju pripremu za odlazak u školu. Bitno je naglasiti da nakon polaska u prvi razred moramo ostaviti prostora i vremena za prilagodbu – ne možemo očekivati da će se djeca odmah prilagoditi školskim uvjetima.
Bitno je dopustiti period za učenje i usvajanje pravila i novih uvjeta kojima ranije nisu bila izložena, a u tom je procesu realno očekivati da neće uvijek sve ići glatko te za to također treba imati razumijevanja.
Većina djece bez većih se problema naposljetku prilagodi, no kod dijela djece mogu se javiti određene poteškoće prilagodbe u obliku odstupajućih ponašanja ili emocionalnih smetnji. U svakom slučaju, treba osluškivati dijete i surađivati s učiteljicom kako bi se u slučaju pojave teškoća na vrijeme reagiralo.
Važno je da roditelji budu podrška djeci. Podršku je najbolje iskazati tako da im damo do znanja da ih čujemo i da su nam njihovi doživljaji i osjećaji važni.
Pokažite da razumijete
Pritom je dobro reflektirati ono što od djece čujemo te imenovati osjećaje i pitati ih za njihov doživljaj. Primjerice, ako se dijete požali da je tužno jer mu nedostaju roditelji kada je u školi, možemo reći nešto poput: “Vjerujem da ti je promjena što se sada ne vidimo velik dio dana i da ti nedostajemo te da si zbog toga tužan/tužna. I ti meni nedostaješ, a pomogne mi što znam da ćemo poslijepodne zajedno prošetati i razgovarati o novim doživljajima. Ima li nešto što bi tebi moglo pomoći u tim trenucima?”
Treba izbjegavati umanjivanje njihovih doživljaja i osjećaja ili floskule poput “ti si već velik/velika, pa što će ti reći prijatelji ako plačeš” i sl.
Također je važno stvoriti pozitivan odnos prema školi i obavezama koje ona nosi, i to od samih početaka. Ako djecu plašimo polaskom u školu, ispitima, zadaćama i ocjenama, vrlo će lako povezati školovanje s nečim opasnim i strašnim.
Zato se preporučuje o školi razgovarati kao o prilici da nauče puno toga novog, da se druže i surađuju s vršnjacima, važno je da u djeci potičemo znatiželju i želju za znanjem, a ne isključivo usmjerenost na uspjeh.
Slobodno vrijeme nije manje važno od školskih obaveza
Nažalost, sve češće svjedočimo kako djeca već od nižih razreda osnovne škole spominju nemogućnost upisa na fakultet jer su dobili ocjenu manju od odlične. Velik je pritisak oko ocjena i izvrsnosti i ako s tim stavom krenu u školu vrlo će vjerojatno škola ubrzo postati samo obaveza zbog koje noću ne mogu spavati i osjećaju se loše.
Naglasak treba biti na učenju novih informacija, trudu, radnim navikama, ali i zdravom balansu s ostalim aspektima života – igra, druženje s vršnjacima i obitelji, slobodne aktivnosti, ali i slobodno vrijeme za odmor nisu ništa manje važni od školskih obaveza.
Treba motriti kako se dijete nosi sa školskim obavezama i uspijeva li usvojiti gradivo, a ako posumnjamo da negdje zapinje, dobro je potražiti stručno mišljenje kako bi se na vrijeme detektirao uzrok problema. Tako smanjujemo mogućnost da dođe do raskoraka između očekivanja i realnih mogućnosti djeteta, a time i do smanjenja potencijalnih frustracija i očuvanja djetetova samopouzdanja.
Važna podrška i usmjeravanje
Kao problem može se javiti i nemogućnost djeteta da se uklopi među vršnjake. Ako se to dogodi, važno je da se angažiraju odrasli iz njegove okoline. Bilo bi dobro da se uključi stručna služba škole te osmisli radionice ili aktivnosti u kojima se dijete uz igru može povezati s vršnjacima.
Također se može poticati grupni rad na nastavi gdje djeca nešto izrađuju ili rješavaju probleme suradnički, pa na taj način pokušati dijete što više izložiti i podržati ga u vršnjačkim odnosima. I roditelji mogu dogovoriti druženje izvan škole, a često pomogne i slobodna aktivnost u kojoj dijete ima priliku upoznati vršnjake s kojima ne ide u školu.
U svakom je slučaju važna podrška i usmjeravanje odraslih. Ako dijete ima poteškoća sa socioemocionalnim vještinama, u obzir dolazi i stručna podrška kako bi se s djetetom vježbale navedene vještine koje će ubuduće moći samostalno primijeniti.
Pri prelasku u srednju školu djeca se opraštaju s društvom i poznatim profesorima, a nerijetko i polaze školu izvan susjedstva na koje su navikli. U oba slučaja moramo imati na umu da je riječ o važnoj promjeni te imati razumijevanja i pojačano motriti dijete.
Poriv da se uklopimo u društvo temeljna je ljudska potreba te je očekivano da će neka djeca možda napraviti nešto neprimjereno samo da bi se svidjela drugima. Tada ih ne bismo trebali optuživati da su povodljivi i braniti im druženje, već im objasniti i poučiti ih zašto je neko ponašanje štetno te jasno postaviti granice o tome što je dopušteno, a što ne.
Još su dva važna prijelaza u razdoblju školovanja – prijelaz s razredne na predmetnu nastavu te iz osnovne u srednju školu. U petom se razredu djeca susreću s novim načinom organizacije nastave, novim profesorima i predmetima, a neka djeca i potpuno mijenjaju okružje, primjerice ako su niže razrede pohađala u područnoj školi.
Pri prelasku u srednju školu djeca se opraštaju s društvom i poznatim profesorima, a nerijetko i polaze školu izvan susjedstva na koje su navikli. U oba slučaja moramo imati na umu da je riječ o važnoj promjeni te imati razumijevanja i pojačano motriti dijete. Ranije navedena očekivanja i savjeti primjenjivi su i u ovim slučajevima, a važno je u obzir uzeti i veći pritisak oko školskog uspjeha i rezultata te samu razvojnu fazu adolescencije koja može dodatno komplicirati situaciju.
Ukratko, pri polasku u školu roditelji bi trebali imati strpljenja i razumjeti da je djeci potreban period adaptacije. Većina djece naposljetku se uspješno prilagodi, no ako primijetimo da u tome imaju poteškoća važno je intervenirati i po potrebi potražiti i stručnu podršku.
(Piše: Daria Sfeci, magistra psihologije, djelatnica Klinike za dječje bolesti Zagreb)
