Hoće li u budućnosti riječi postati suvišne? Kako ćemo komunicirati 2050.? Kako danas izgleda komunikacija te može li se prema tome predvidjeti što nas očekuje u budućnosti? Za odgovore na ova pitanja zamolili smo Romanu Kiseli Grgić, diplomiranu psihologicu na Odsjeku za psihologiju Filozofskoga fakulteta te autoricu knjige „Narcizam i ljubav“, koja je nedavno promovirana u prostorima knjižnice Medveščak.
Kako će ljudi komunicirati daleke 2050.? Iskreno, ne znam. Ako će čovječanstvo još postojati, morat će na neki način komunicirati. Hoće li biti dovoljno samo „mentalno spajanje“ na osobu pa da netko iz Dubrovnika u djeliću sekunde, bez ikakvog pomagala, svom prijatelju u New Delhi prenese sve što misli i osjeća o novom kućnom ljubimcu? Hoće li biti dovoljno da vidimo osobu i osjetimo njenu auru pa da znamo sve? Hoće li riječi postati suvišne? Hoće li tjelesna prisutnost sugovornika postati suvišna? Biste li se iznenadili kada bih vam rekla da već danas neki tako komuniciraju?
Oni mogu samo mentalnim spajanjem na drugu osobu osjetiti njena stanja i emocije, mogu vidjeti događaje koji su se dogodili, a o kojima im nitko nije pričao. Takve danas zovu vidovitima. Drugi, kad ugledaju neku osobu u svojoj blizini, osjete u kakvom je stanju, a da im riječ o tome nije rekla. Jednostavno „upiju“ informacije iz biopolja i bez obzira na to što ona ili on govorili, informacija iz biopolja je glavna, a ona može biti u obliku tjelesne senzacije, osjećaja, vizualizacije ili čak i zvuka. Vjerujem da će budućnost komunikacije ići u smjeru – „wireless“ odnosno „speechless“ komunikacije i da će ono što danas zovemo „vidovitošću“ postati normalan oblik komuniciranja.
A kako sada komunicira većina ljudi? Ima li naznaka budućnosti u ovome što radimo danas?
Danas
„Koliko postoji ljudi u vašem životu koji vas čuju kad vas slušaju, koji vas vide kad vas gledaju“? To pitanje sam postavila nekolicini svojih prijatelja, poznanika i kolega. Uglavnom, od 15-ak osoba, jedna je rekla da nema niti jednu (0) takvu (muškarac), jedna ima šest (6), a ostalih trinaest osoba u prosjeku imaju 2 do 3 osobe koje ih „vide i čuju“ u komunikaciji.
Ovdje to pitanje postavljam vama… koliko je takvih osoba u vašem životu? U stvari, znate li uopće što vas pitam? Govorim o onim situacijama kad sjednemo s nekim „na kavu“. Taj netko ostavlja mobitel sa strane, prati naš pogled, ne prekida nas, kad zašutimo, postavi pokoje pitanje ili nas dotakne rukom… kad opet progovorimo, razmjenjujemo misli i osjećaje kao u plesu… vrijeme prestane teći, a mi „zaglavimo“ spojeni s tim nekim u oblaku bliskosti i povezanosti. Taj netko je za nas odvojio svoje vrijeme i energiju, a mi smo mu je podjednako vraćali.
A tema je sve… smrt, život, ljubav, auto, majstor za ormare, celulit, susjedove ribice, glupa kokoš od kolegice, nabavka sadnica malina…. I kad smo s tim „nekim“, mi ne razmjenjujemo samo riječi, informacije i misli. Mi razmjenjujemo naše osjećaje i energiju. Poslije susreta s takvom osobom, mi smo „puni“, osjećamo se viđeno, shvaćeno i podržano. Mi „letimo“, s veseljem razmišljamo o toj osobi i jedva čekamo ponovno viđenje. Takve komunikacijske odnose možemo imati i u poslovnom kontekstu – ideje samo lete, problemi se lako rješavaju, dogovori su kratki, efikasni i produktivni i obje strane su zadovoljne rješenjima i suradnjom.
A kad stvari baš „ne idu“? Evo nekoliko primjera.
1. Komunikacija s osobama koje „nisu prisutne“.
Vi govorite, a sugovornik odgovara s milisekundom zadrške, odgovori su formalni, kratki i brzi. Nema protupitanja niti objašnjavanja. Pogled mu luta okolo ili je navukao masku poželjne facijalne ekspresije. Imate osjećaj da razgovor s vama „odrađuje“ i da je s vama jer mora biti, a radije bi bio negdje drugdje. Tijelo pokazuje nervozu. Nekad se to može dogoditi s osobom s kojom inače imate ugodnu komunikaciju, ali ste uletjeli u „nezgodan trenutak“.
Različito od njih su osobe koje nikad nisu „prisutne“ i uvijek djeluju defokusirano. Nemaju akutnu situaciju koju moraju rješavati, ali su često preplavljeni svojim starim emocijama, najčešće tuge ili tjeskobe. Ne vide vas niti čuju, uglavnom zato što nemaju kapacitet za to. U očima im vidite grozničavost koju pokušavaju prikriti. Uz takvu osobu možete osjećati laganu nelagodu i potrebu da se udaljite. Možete osjećati i frustraciju i ljutnju. Često morate ponoviti zaključke (ako ih je bilo) nakon vašeg susreta.
Treća grupa „neprisutnih“ su „neuzemljene“ osobe. To su one koje često kasne, borave u svom svijetu, sanjare, vizualiziraju i često su više u svojim mislima nego u svom tijelu. Vrlo često pričaju o različitim duhovnim tehnikama i duhovnosti, ali rijetko odgovaraju na poruke mobitela jer su negdje „odlutali“. Kad ste u društvu s njima, na početku vas slušaju, a onda „odlutaju“. Uz njih se nerijetko osjećate kao da ste „progutali zrak“ ili boravili s duhom. Na njih ne možete računati da će biti uz vas kad ih trebate.
Četvrta grupa je grupa „ovisnika“. Kao, pažljivo vas slušaju, ali svake 3 minute pogledavaju prema mobitelu. U stvari, jedino im je fokus na mobitelu, a vi, kao sugovornik, u trećem ste planu. Ako ih zamolite da prestanu i da maknu mobitel, oni to i naprave, ali jedva čekaju da „odrade“ razgovor i da ih pustite na miru. Nerijetko imate osjećaj da preko puta vas sjedi nadureni učenik osnovne škole, a ne odrasla osoba s kojom imate dogovor.
Ulazi u restoran, širokog osmijeha…“Kako si ljepotice“ reče srdačno… Dok izgovara „ljepotice“, već pogledava mobitel, zaboravljajući što me pitala. Nakon 10 sekundi moje tišine, skrene pogled sa stola na moje oči i zbunjeno se nasmiješi. Nije ponovila pitanje, jer to je samo floskula umjesto pozdrava. Naučila sam već s njom. Odgovaram kratko, isto floskulom „Dobro“. Znam da neće primijetiti moju tugu, moje crvene oči, pa što da trošim energiju da joj tumačim sebe. „A kako si ti“, pitam ja…“Izvrsno“… Znala sam. Muka mi je od te riječi. Slušam taj „Izvrsno“ već godinama…“Izvrsno“ je bila i u bolesti svoje djece, „Izvrsno“ je bila i u smrti svog muža… uvijek je „Izvrsno“. Zna li ona uopće značenje te riječi? Kako će razumjeti moju bol kad bježi od svoje? Nekad ju ta bol sustigne, pa je zalijeva konjakom, cigaretama ili bjesomučnim trčanjem po nasipu. Prelazim odmah na temu, razmjenjujemo informacije o našoj destinaciji. Sa zadnjom informacijom, obje zaključujemo da moramo ići jer „nam se žuri“ i „sve smo dogovorile“. Dižem se i odlazim. U pozadini čujem da je nekog srela…“Kako si ljepotice“, čujem opet njen zvonki glas. Zatvaram vrata restorana s osjećajem velike praznine.
2. Komunikacija s osobama u „obrascu“
Takva komunikacija označava osobe koje uvijek reagiraju na isti način, neovisno o temi i tijeku razgovora. Oni komuniciraju kroz svoje obrasce i vrlo su predvidivi. Nerijetko su predvidivi i u svojim životnim obrascima. Ti ljudi pripadaju u kategoriju od lagano do vrlo toksičnih ljudi. Komunikacija s njima vam oduzima energiju i nerijetko se poslije njih osjećate prazno, umorno ili iscrpljeno. Možete osjetiti pad kreativnosti ili neke „negativne osjećaje“ (bijes, tugu, strah, krivnju). Moguća je čak i glavobolja ili različiti bolovi u tijelu nakon razgovora. Neki ih zovu energetskim vampirima. Evo nekih od primjera:
a) Oni koji su uvijek ljuti. Na državu, na predsjednika, na premijera, na šefa, na ženu, na ljubavnicu, na majku, na nećaka. Naravno, sve je to „pravedni gnjev“. Neki promjene i šest predsjednika, a još uvijek su ljuti na „PREDSJEDNIKA“.
b) Oni koji su uvijek tužni, depresivni ili bespomoćni. Lijepo će vam objasniti da im je teško zato što vani pada kiša, ili sja Sunce… zato što su dobili unuka, odnosno zato što još nemaju unuke, zato što nikog ne viđaju od prijatelja, odnosno zato što ih prijatelji gnjave… Njima je čaša uvijek poluprazna, a dan siv. Kad bih ih opisali bojama, njihov spektar boja bio bi sivo crn.
c) Oni koji su uvijek neprirodno pozitivni i neprirodno zadovoljni. Kod njih je uvijek „sve dobro“, nikad ne pokazuju ni veselje ni tugu ni ljutnju, niti bilo koju drugu istinsku emociju. Razgovarate s ugodnim, ali bezbojnim ljudima. Nemaju svoj stav i naoko se uvijek slažu s sugovornikom. Često su to „dobre djevojčice“ kojima je u djetinjstvu bilo zabranjeno izražavati svoje stavove i emocije i koje su odgajane u skladu s „očekivanjem okoline“.
d) Oni koji pričaju samo o sebi ili privlače pažnju da biste vi pričali samo o njima i njihovim problemima. Sve se vrti oko njih i vrlo često rečenicu počinju s „JA“ MENI, MOJ“. Neki mogu loviti i na sažaljenje. Do detalja će vam npr. opisivati što je rekao doktor kad je vidio njegovu ruku i što je rekao kad je pročitao njegov nalaz i gdje mora ići s tim nalazom i kome da se javi kad potroši kremu nakon 5 dana i što da napravi ako ga slučajno počne svrbjeti treći dan, a što ako pocrveni…. Vi ga uopće ne zanimate. Dok on tako vergla, sugovornik najčešće ne uspijeva niti otvoriti usta.
e) Oni koji pričaju uvijek i samo o jednoj temi. Stalno „deru istu kozu“. To može biti seks, novac , posao, djeca…
Kako god da se okrene, razgovor s njim bi uvijek završavao na temi seksa. Nas dvije smo to znale i samo smo čekale priliku kad će naš dragi prijatelj krenuti s svojim tumačenjem pojava i svijeta oko sebe. Jer kod njega je svaka priča, komentar, objašnjenje, završavalo i počinjalo sa – seksom. Kad smo ga suočile s time, okrenuo se prema nama i rekao: A šta bi vas dvi tile, cili svit je počeo na seksu, da seksa nema, ne bi bilo ni vas dvi da pričate kako je meni seks uvik tema. Onda je zastao, počešao se po glavi i rekao: „E, a..a onda ne bi bilo ni mene, da pričam o seksu“…primjer iz života.
f) Oni koji sve znaju i uvijek su najpametniji i ispravni. Svi drugi su glupi ili nesposobni. Čude se i ismijavaju vas i svaku vašu grešku za koju priznate da ste napravili. Oni, naravno,“ nikada ne griješe“.
g) Oni koji šute ili su vrlo „oskudni“ u komunikaciji. Takvi ljudi uglavnom pažljivo slušaju i dobro će vas čuti. Najčešće će vas iznenaditi pronicljivim odgovorom, zanimljivim rješenjem ili duhovitim komentarom. Ukoliko želite recipročnu komunikaciju i ne volite monologe, bit će vam teško duže vrijeme biti u društvo tih ljudi. Ukoliko volite puno pričati takvi sugovornici su idealni za vas. Ti ljudi uglavnom nisu toksični i ne iscrpljuju sugovornika.
h) Oni koji puno pričaju i „ne znaju stati“. Takvi ljudi rijetko trebaju pravog sugovornika. Oni, uglavnom ,trebaju samo publiku.
Stajala sam preko puta nje i slušala. Vrebala sam zarez u njenom tekstu, očajnički sam tražila trenutak kad će udahnuti zrak da u toj milisekundi uletim. Da nešto kažem… Ali neee! Ta ne diše niti ima zareze u svom tekstu. Shvatila sam da će taj „razgovor“ trajati još desetak minuta, a da ja neću niti riječ prozboriti… U stvari jesam…, rekla sam jednu rečenicu, ali kao da nisam. Kupala sam se u očaju i osjećala laganu slabost, dok sam stajala s 2 teške vrećice u svakoj ruci, kad osjetih bijes kako kreće od stopala. Samo se podigao i došao do lica koje je naglo pocrvenilo.. ček, ček… pa zašto bih ja to trebala trpiti?! Eee, sad je dostaaa… Prekinula sam ju u pola rečenice, zaustavila rukom ispred lica i rekla da kasnim. Okrenula sam joj leđa i otišla. No, bez obzira na sve, uspjela me iscrpiti, psovala sam joj sve po spisku….bila sam ljuta još pola sata na sve, a najviše na sebe što sam si to dopustila. Primjer iz života.
i) Oni koji uvijek zbijaju šale – „šaljivdžije“. Ti ljudi su uvijek raspoloženi za humor, duhovitost i šale, bez obzira na situaciju i kontekst oko sebe. Ponekad djeluju djetinjasto, jer u svom repertoaru nemaju drugih reakcija, ponekad dižu raspoloženje društva i uveseljavaju ljude, a ponekad živciraju okolinu,
j) Oni koji su podmukli i zli, koji loše govore o drugima, raspituju se o drugima, djeluju zlurado i vesele se tuđoj nesreći.
Zašto ljudi to rade
Gore su navedene neke patološke vrste komuniciranja koje se najčešće pojavljuju u našoj okolini. Neke nisu spomenute, ali ove nalazim tipičnima za sredinu u kojoj živim. Ljudi koji komuniciraju kao prva ili druga skupina, ili kombinacija obje, pripadaju u kategoriju lagano do vrlo toksičnih ljudi. Zašto oni to rade, zašto tako komuniciraju? Uglavnom zato što ne znaju drugačije. Drugi razlog se odnosi na ostvarivanje nekog skrivenog dobitka (pažnje, npr.) Sve to su naučili kroz nesvjesne programe kojima su bili izloženi tijekom odrastanja, kroz nesvjesna vjerovanja koja nose, kroz dinamiku u obitelji, svjesni odgoj i utjecaj kulture i okoline.
Sve te strategije koje su usvojili omogućavale su im da prežive dok su bili mali. Sada više nisu ugroženi kao malo dijete, ali naučeno im ostaje. Zbog toga danas, svoju energiju, koja je zamrznuta traumama kroz život i koja im nije na raspolaganju, dobivaju kroz energiju biopolja drugih ljudi. Kada bi krenuli na psihoterapiju i rješavali svoje stare traume, paralelno bi se mijenjao i njihov način komuniciranja.
Drugo, manje važno objašnjenje zašto ljudi komuniciraju tako kako komuniciraju je ovisnost o mobitelima i ekranima. To objašnjava „ljude koje vas ne vide i ne čuju“. Svi koji su se „navukli“ na mobitele, razvili su smanjenu sposobnost fokusa i pažnje na sve što nije ekran. Vrlo otežano mogu pratiti beletristiku, teško se fokusiraju na sugovornika i pokazuju sve simptome ovisnosti i deficita pažnje. Njihov mozak je vrlo sličan mozgu ovisnika o kocki ili pornografiji. Ta ovisnost je i neurološki mjerljiva.
Kako se zaštititi od komunikacijskih vampira?
a) Za početak treba moći i znati prepoznati da nas netko energetski iscrpljuje. Treba pratiti svoje tjelesne senzacije. Svaki nemir, nelagoda, premještanje s noge na nogu, dosada, zamor, težina, bljeskovi boli u tijelu jesu znakovi za oprez! Ukoliko ste to uspjeli primijetiti već je puno! To znači da imate fokus i na sebi i na sugovorniku istovremeno, a ne samo na sugovorniku. To je jako dobar start.
b) Ako ste sigurni da vas neko iscrpljuje, možete prekinuti razgovor i otići. To je najzdravija opcija. Međutim, nećete uvijek biti u poziciji da to napravite. Za početak duboko dišite dok razgovarate. Osvijestite svoje disanje i dišite u solarni pleksus. Osjetite svoja stopala na podu. Odmaknite se od sugovornika, prekrižite ruke ako treba. Vizualizirajte bijelo srebrnu svjetlost oko sebe koja ide od glave do stopala i obrnuto, a koja vas obavija kao omotač. Oblažite se srebrnobijelom svjetlosti dok god ne budete u potpunosti zaštićeni njome. Kad ste to kreirali, pogledajte što se događa s vašom komunikacijom… možda će ovaj preko puta vas naglo izgubiti interes za dužim razgovorom?
c) Osvijestite da vi postavljate granicu do koje će vas netko maltretirati. Drugi to mogu pokušati, ali vaša reakcija je ključna.
Tko je sve podložan komunikacijskom maltretiranju
1. Oni koji nose osjećaj krivnje
2. Oni koji imaju nisko samopoštovanje
3. Oni koji ne znaju postaviti zdrave granice prema drugima
4. Oni koji nose nerazriješenu traumu u sebi, tj. privlače ono što nisu riješili u sebi (npr. ljudi koji nose zaleđenu ljutnju mogu privlačiti „stalno ljute“ sugovornike)
Pomažu li komunikacijske radionice da bolje komuniciramo
Da i ne. One daju neke vrlo korisne alate, pa tako npr. ljudi osvijeste ulogu neverbalne komunikacije, položaja tijela ili moćnu ulogu glasa. Nauče kako se riješiti straha od nastupa, kako pravilno postavljati pitanja, kako se jasno izražavati. Kako pristupiti „teškom“ sugovorniku i još mnogo toga drugoga. Te tehnike su dragocjene onima koji su već popravljali svoj „software“ i ne ulaze niti u jednu od gornjih kategorija. Znači, ne pametuju, ne komuniciraju iz pozicije žrtve, ne pričaju samo o sebi i slično. Takvi ljudi mogu s novonaučenim komunikacijskim tehnikama zaista biti majstori komunikacije.
S druge strane, ako vi i dalje komunicirate tako da privlačite pažnju kuknjavom, nikakvo učenje o držanju tijela neće vam promijeniti stil i dojam kojeg ostavljate na druge. A znate zašto? Zato što većina ljudi uočava „komunikacijski nesklad“ najčešće na nesvjesnom nivou. To znači da vide da imate nastup snažne, samouvjerene osobe, ali s druge strane osjećaju da „nešto ne štima“ i da je taj vizual lažan. Najvjerojatnije neće moći to objasniti, ali takvu osobu definitivno neće doživjeti niti snažnom niti samouvjerenom, odnosno osjećat će da je samouvjerenost samo njihov kostim, a ne stvarna suština.
Komunikacija budućnosti
Neki terapeuti, kozmetičari i frizeri nekim svojim klijentima ne naplaćuju uslugu ili im naplaćuju vrlo malo. Kad sam ih pitala zašto to rade, rekli su da se uz te ljude osjećaju tako dobro, da im ne žele naplatiti tretman, štoviše, imaju ponekad potrebu da oni njima plate.
Iz nas komunicira primarno energija koju šaljemo, a tek onda riječi, glas i položaj tijela. U procesu komunikacije čak 93% poruka odašiljemo neverbalno. Neverbalna komunikacija može biti svjesna i nesvjesna i čak se 70% cjelokupne ljudske komunikacije odvija neverbalno. No, iznad svega stoji energetska komunikacija. Mi komuniciramo primarno našim energijama. Na primjer, u društvo neke osobe možemo doći tužni i uskoro se osjećati sve bolje, a da ta osoba nije ništa posebno uradila. Isto tako, u neko drugo društvo dolazimo nasmijani, ali ubrzo postajemo zgrčeni i nervozni.
Tako komuniciraju energije. Na njih naravno možemo utjecati i možemo ih mijenjati i „čistiti“, ali to je tema za neku drugu priču. U pravilu, što više svojih i trauma predaka riješimo, energija će nam biti lakša. Što više trauma pohranjenih u našem tijelu riješimo, energija će nam biti ugodnija. Smatram da je komunikacija energijama, komunikacija budućnosti. S energijama nema laganja, nema nabacanih lažnih osmijeha niti naučenog držanja tijela. One su brze, daju informaciju trenutačno i ne traže puno riječi. Kako su naše misli energija, morat ćemo jako paziti što mislimo.
Jedna jedina misao, ako smo na raskršću, može nas odvesti u spiralu mraka, provalije i niskih energija. Ako smo u stanju prepoznati tu misao i shvatiti da nas je dovela do ruba mraka, tada ima načina da joj se suprotstavimo i prebacimo na drugu stranu, stranu svjetla. Zato moramo paziti što mislimo, moramo se pripremati da prepoznamo što su naše energije, a što smo pokupili od drugih… i u konačnici, moramo biti spremni da osjećamo, a tek onda da gledamo i slušamo. Naime, sigurna sam da će za komunikaciju budućnosti riječi biti – suvišne.
(Piše: Romana Kiseli Grgić)
