Prvi strahovi vidljivi su kod beba u dobi od šest mjeseci starosti. Bebe se tada boje novih i nepoznatih predmeta te strah mogu izražavati kad vide nepoznata lica, dok kasnije nastupaju strahovi od zvukova, životinja, imaginarnih bića te realnih situacija. Ako se dijete uplaši, može mu se pomoći da razdvoji maštu od realnosti te omogućiti fizički kontakt, poput zagrljaja.
Zanimljivo je da se tijekom čitavog perioda odrastanja, osobito u
predškolskom razdoblju, izmjenjuju tzv. razvojni strahovi, pa opet, mnogi
roditelji ne uočavaju strahove kod svoje djece na svakodnevnoj razini. Što
mislite, zašto je tako? Najjednostavniji odgovor bi bio – djeca se uplaše
različitih stvari, što odrasli ili ne percipiraju ili ne percipiraju kao
prijeteće pa odbace to kao izvor straha i za sebe, ali i za dijete.
Univerzalni okidači za strah
su prijetnja za fizičko ili psihološko blagostanje osobe
Prvi strahovi vidljivi su kod beba u dobi od šest mjeseci starosti. Bebe
se tada boje novih i nepoznatih predmeta te strah mogu izražavati kad vide
nepoznata lica te mogu izraziti strah od visine. No, ono što je uz strah
također jako bitno jest da se beba u starosti od tri do šest mjeseci brže smiruje u
blizini roditelja. U narednim mjesecima, beba sve češće izražava strah i to
specifičan strah – separacijski strah, strah od odvajanja od roditelja.
U drugoj godini života, djeca imaju mnogo strahova: strah od jakih
zvukova (grmljavina, usisavača), tamnih boja, velikih objekata (kamiona),
promjene u prostoru, vjetra, kiše, divljih životinja, odvajanja od majke u
vrijeme odlaska na spavanje, mraka, samoće. Separacijski strah i strah od
stranih lica obično se smanjuje u drugoj godini života, no može se pojaviti u novim
i nepoznatim situacijama primjerice na izletištima, tijekom zimovanja i ljetovanja.
Između treće i četvrte godine, javljaju se strahovi od životinja,
stranih ljudi, predmeta, ružnih lica, maski, nakaza, mraka, policajaca, lopova,
insekata, te neočekivanog razvoja situacije. Zamislite da šećete u dječjem
parku “dinosaura” i da se odjednom pojavi veliki dinosaur. Vi jako dobro znate
da je to samo veliki dinosaur – igračka, ali zna li i vaš trogodišnjak? Ne zna.
Ako je otvoreniji i skloniji novim iskustvima, vrlo vjerojatno će prije svega
biti iznenađen i blago uplašen kada vidi nešto što je jako veliko i što viđa u
crtićima kao strašno biće. Djeca u ovoj dobi teško razaznaju što je stvarno, a
što je proizvod bilo njihove mašte, bilo crtića. Upravo zbog toga, dijete koje
vidi ogromnog dinosaura će vjerojatno prvo pomisliti da je stvaran i u najmanju
ruku biti jako iznenađen.
U petoj godini života, počinje padati strah od poznatih životinja, no
raste strah od divljih životinja, od mraka, samoće, odvajanja od majke te se
mogu pojaviti noćne more. Oko pete godine života pojavljuje se strah od
imaginarnih bića (vještica, zmajeva) te dijete počinje uviđati i potencijalne stvarne
opasnosti poput onih od zmija.
U šestoj godini života djeca se počinju bojati nesretnih slučajeva,
bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, fantoma
koji se skrivaju ispod kreveta, strah da se majka neće vratiti kući. Smanjuju
se strahovi od ružnih ljudi i nakaza, a počinju rasti strahovi od realnih
situacija: od ozljeđivanja, pada, psa.
Strahovi sedmogodišnjaka su strah od mraka, tavana, podruma, sjena,
duhova, vještica, špijuna, ljudi koji se skrivaju pod krevetom i u ormaru te
se pojačava strah od gubitka ljubavi od roditelja i drugih bliskih osoba.
Strahovi im se mogu pojačati nakon pričanja strašnih priča, gledanja strašnih
filmova, crtića, igranja igrica.
S obzirom na razvojne strahove, ali i na one na dnevnoj bazi koje se
događaju pojedinačnom djetetu, može se zaključiti da dijete vjerojatno često
doživljava ovaj osjećaj.
Koji su neverbalni znakovi
straha?
- Zamrzavanje
ili bijeg, udaljavanje - Povlačenje
glave i tijela prema unutra - Viši
ton glasa - Iznenadno
udisanje zraka
Kako pomoći uplašenom
djetetu?
Univerzalne funkcije straha su pripremiti tijelo da izbjegne prijetnju
koja bi mu mogla naštetiti. Ili da barem umanji utjecaj te prijetnje na tijelo.
Vratimo li se ranije spomenutom dječaku koji se šetao dječjim parkom
sa svojim roditeljima i “naletio” na dinosaura u pravoj veličini. Taj dječak
stao je zakopan na mjestu kada ga je ugledao i netremice ga gledao. Kako su
njegovi roditelji mogli reagirati, znajući da dinosaur nije živ? Mogli su mu
reći nešto poput: “Ovo te zbilja iznenadilo, nisi očekivao da ćeš vidjeti
dinosaura u pravoj veličini. No ovaj dinosaur nije pravi, to su ga odrasli
napravili za zabavu”. Što bi se ovom
rečenicom poručilo djetetu? Poručilo bi mu se da se prepoznao njegov osjećaj –
prije svega iznenađenje nečega što nije očekivalo. Potom bi mu se naglasilo da
dinosaur nije stvaran, čime bi mu se pomoglo da razdvoji maštu od realnosti.
Ako se dijete uplaši, može mu se reći
sve to te mu omogućiti fizički kontakt, poput zagrljaja. Zagrljaj tijekom
doživljavanja straha, služi da se povrati izgubljeni osjećaj sigurnosti i tako
ponovno emocionalno uravnoteži um i tijelo.
Što ne činiti kada je dijete
uplašeno?
- Smijati
mu se - Odbacivati
snagu trenutnog djetetovog osjećaja straha - Davati
brzinska rješenja - Postavljati
puno pitanja
A što ne bi bilo dobro da se kaže i učini kada se vidi da se dijete
boji “dinosaura”? Mama gore spomenutog dječaka, kada je vidjela da se je
njezin sin odjednom stao ukopan na mjestu, a do tog trenutka je veselo trčao, ga
je više puta pitala jedno te isto pitanje – bojiš li se – kroz smijeh. Njoj
je bilo smiješno kako se on ukopao na licu mjesta. Jako iznenađen i pomalo
uplašen. Nakon što je ponovila četiri puta pitanje – bojiš li se – dječak se
okrenuo i počeo trčati prema smjeru od kuda je došao s roditeljima.
Ako želite naučiti više o dječjim emocijama te ih naučiti što bolje
prepoznavati ne samo u svakodnevnim situacijama, već i kroz djetetovu igru, pridružite se programu za roditelje “Terapija igrom za roditelje”.
Program počinje 16. listopada., a za uplate akontacije do 31. kolovoza odobren je popust od 20 posto. Više informacija potražite na www.centarproventus.hr ili kod Tatjane
Gjurković na: tatjana@centarproventus.hr
ili 095 804 3982.
Literatura:
- Day, R. (2005). Being mad, being glad. Raintree, Chicago,
Illinois. - Starc, B. i sur. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja
djeteta predškolske dobi. Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb.
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
