Građenje odnosa s djetetom je dugotrajan proces koji iziskuje puno truda, ulaganja, pažnje, ljubavi i vremena. Granice dozvoljenog i nedozvoljenog moraju biti jasne i primjerene, a roditelji dosljedni.
Odnos roditelja i djeteta u adolescentnoj dobi je zamršen
Ne tako davno, na jednoj održanoj radionici za roditelje adolescenata imala sam prilike upoznati očajnu majku kojoj se cijela situacija u odnosu s njezinim djetetom – adolescentom činila bezizlaznom. Na svaki savjet i preporuku kako se postaviti u tom, za nju prilično zamršenom odnosu roditelj dijete, ona bi odgovorila: “Moji zahtjevi nemaju smisla. Na sve što kažem da treba učiniti, sin mi odgovara: Što mi možeš?, a u to sam se i sama uvjerila kada me jednom prilikom prijavio zbog nasilja u obitelji (a radilo se o povišenom tonu s moje strane). Na roditelje se počelo gledati kao na kriminalce koje svatko može prijaviti, pa i vlastito dijete kada mu nešto nije po volji”.
Odnos roditelja i djeteta u adolescentnoj je dobi zamršeniji i izazovniji nego ikada prije (a i poslije). Činjenica jest da djeca imaju brojna prava (kojih su sukladno s dobi sve svjesniji), no ono što se rijetko spominje su njihove odgovornosti. Niti jedan telefon za pomoć djeci koja trpe nasilje u obitelji nije nastao kako bi djeca zloupotrebljavala njihovu svrhu i prijavljivala roditelje kada im primjerice zabrane izlaske do ranih jutarnjih sati. Cilj je bio pomoći djeci koja su doista zlostavljana i koja se u svojoj nemoći i patnji ne mogu obratiti nikome drugome. Da li neka djeca stvarno ucjenjuju roditelje prijeteći im raznim lažnim prijavama, iz razgovora s roditeljima saznali smo da je i to moguće. Nažalost, svojim postupcima tako minoriziraju patnju onih koji doista pate, a pri tome vlastite roditelje svrstavaju u ladicu kriminalaca, narušavaju njihov odnos ali i vlastito zadovoljstvo.
Građenje odnosa s djetetom je dugotrajan proces
Kako u cijeloj ovoj zbrci od sustava, društva u kojemu je poljuljan sustav vrijednosti, društva u kojemu odjednom svi znaju bolje od roditelja utjecati na odnos s vlastitim djetetom, na njegovo ponašanje i postupke koji će odrediti njegovu, ali i vašu budućnost. Nažalost, jednostavnog i jednoznačnog odgovora nema. Građenje odnosa s djetetom je dugotrajan proces koji iziskuje puno truda, ulaganja, pažnje, ljubavi, vremena. Postavljanje granica ne kreće u adolescentnoj dobi – onda je izraženije iz razloga što nas kod naših tinejdžera najviše smeta njihovo probijanje. Kada je dijete manje, to probijanje granica nam se ne čini toliko relevantnim, a i često opravdamo dijete misleći da će naučiti kada naraste. No dijete neće naučiti samo od sebe ako ga mi ne usmjeravamo i upućujemo.
Primjerice, nedavno sam gledala jednu majku i njezinu četverogodišnju kćerkicu kako sjede za stolom i piju sok. Kada je mama popila sok, kćerkica je uzela praznu staklenu čašu i lupila njome o stakleni stol. Mama joj je nježnim i smirenim ali direktivnim tonom rekla da čašu mora spuštati polagano na stol da se čaša ne razbije. Kćerkica je klimnula, ali je potom opet uzela čašu i lupila njome o stol. Majka je ponovila zahtjev, no unatoč tome kćerkica je i treći put lupila čašom o stol. Nakon toga, majka joj je jednostavno oduzela čašu. Primjer je banalan, no pokazuje kako i malo dijete na svoj način probija pravila i granice koje postavljaju roditelji, ali isto tako pokazuje i kako roditelj utječe na to hoće li njegovo dijete nešto naučiti iz toga ili ne. U ovom primjeru djevojčica je naučila da njezino ponašanje dovodi do posljedica: ako lupam čašom o stakleni stol, čaša će mi biti oduzeta. Kada tako od najranije dobi dajemo priliku djetetu da iz svojih postupaka uči, činjenica jest da će to dijete i jednog dana kao mlada osoba biti svjesna da svako ponašanje nosi određene posljedice i da je za iste samo odgovorno. Djevojčica iz priče to ne bi naučila da joj je mama pustila da i dalje lupa čašom o stol (uz izgovor da je malena pa ne razumije), niti bi to naučila da joj mama nije dala jasnu uputu što mora činiti (spustiti čašu polagano na stol) i što će se dogoditi ako to ne učini (čaša će se razbiti). Mama iz priče je djevojčicu zaštitila (da se čaša razbila, djevojčica bi se ozlijedila), postavila joj je jasne zahtjeve, bez vikanja i prijetnji, a potom joj je i pokazala koja je posljedica njezinog ponašanja (oduzimanje čaše). Ako malo bolje razmislimo, recept za uspjeh i nije tako kompliciran a glasio bi: svako ponašanje dovodi do određenih posljedica. Kada naučimo dijete da počne preuzimati odgovornost za svoje ponašanje (a hoće ukoliko ga poučavamo na ovaj način), učinili smo ogroman posao.
Dijete mora znati gdje su granice
Moto kojim se i sama često vodim u radu s adolescentima bio bi “Koliko odgovornosti, toliko slobode“. Niti jedna krajnost nije dobra, pa tako ni prevelika kontrola i nadzor niti prevelika sloboda neće dovesti do željenih rezultata. Granice dozvoljenog i nedozvoljenog moraju biti jasne i primjerene, a roditelji dosljedni. Ako nam dijete primjerom pokaže da mu možemo vjerovati, da može odoliti negativnim iskušenjima u grupi, izvan kuće (alkohol, droga, pušenje), tada bi roditelji trebali razmisliti o djetetovom prijedlogu da mu produže izlaske. Ako se pokaže da ta odluka nije bila dobra, tada mu treba jasno dati do znanja da njegovo ponašanje nosi određene posljedice (zabrana izlazaka) i da ćemo mu povjerenje rado opet ukazati kada pokaže odgovornost. Za svaki svoj postupak dijete mora znati gdje su granice roditelja i koja su to pravila ponašanja koja roditelji zahtijevaju od njega. Nažalost (ili sreću), to učenje kreće u djetinjstvu – što znači da puno godina prije moramo “pripremiti teren“ kako bi ovaj period djetetova života prošao relativno mirno.
Ponekad, unatoč silnom trudu, može se dogoditi da dijete iz nekog razloga u adolescenciji manifestira silan bunt s kojim se roditelj ne može nositi. Roditelji bi tada trebali biti svjesni da nisu svemogući i da ne mogu utjecati na sve, te da je ponekad potrebna intervencija stručnjaka. Iako se mnogi roditelji tada osjećaju nesposobno i jadno, razloga za to nema: ako ne znaju svom djetetu sami izvaditi zub ili operirati krajnike, znači li to da su loši roditelji? Naravno da ne. Isto tako bi trebali osvijestiti da, kako postoji osoba kojoj će se obratiti kada im je dijete bolesno, postoji i netko kome se mogu obratiti kada nisu sigurno što im je činiti u odnosu s djetetom. Ne možemo svi znati sve a i nekada nam je potrebno da čujemo kako ta ista situacija izgleda iz nekog drugog kuta. Zar ne?
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
